Riley Sager: Zadnje što sam vam lagala | by Čitateljica 21/10/2019
Prije otprilike godinu dana Riley Sager nam se predstavio romanom Preživjele. Romanom koji iz žanra trilera nekim elementima prelazi u onaj horora. Ali horora kakve smo imali priliku gledati na filmu, horora kojih se sjećam da sam ih gledala kao klinka i to više manje poskrivećki jer nakon što sam odgledala seriju ”Ono”, imala sam zabranu gledanja ičeg sličnog. Vrlo vjerojatno tome ide u prilog moje okretanje leđa prema zidu, spavanje s upaljenim svjetlom i slično, na što je moja mama umjesto mene odlučila da horori nisu za mene ?
I danas ih ne volim, gledam ih po danu s upaljenim svjetlima, i iako znam da je to sve samo film, i da su rađeni po receptu, još uvijek se iznenadim na određene scene. S tinejdžerskim godinama stigli su oni filmovi čija radnja se odvija u ljetnim kampovima, naivni do bola, ali to jednostavno moraš gledati jer netko zna što si radila prošlog ljeta ?
Prvo što me privuklo novom Rileyevom romanu je to što se radnja odvija u jednom takvom ljetnom kampu, kampu za djevojčice, ili kako ga one zovu, kampu za bogate kuje. Kampu koji je vlasništvo bogate obitelji naraštajima, a za čiji upad morate imati strahovito bogate roditelje.
Emma se u njemu prvi put našla sasvim neočekivano jer je tek odnedavno pripadala toj eliti, i taj njezin prvi boravak bio je ujedno i posljednji, zato što su tri djevojčice, njezine cimerice iz kolibe nestale i nikad nisu pronađene. Kamp je zatvoren, djevojčice nikad pronađene, ime vlasničke obitelji godinama se provlačilo kroz blato, čak je i Emma vlasničinog sina optužila da im je nešto učinio.
Petnaest godina kasnije Emma je uspješna slikarica, njezine slike su prodavane, ali u sebi kriju tajnu. Na svakoj od njih Emma naslika tri svoje nestale prijateljice i zakamuflira ih u sliku. Ne može prestati misliti na njih, uvlače joj se u san i u javu, osjeća teret krivnje jer iako je prije petnaest godina rekla policiji sve što zna, nešto je ipak prešutjela i to joj godinama ne da mira.
A kad vlasnica odluči nanovo otvoriti kamp kako bi mu vratila staru slavu pozove i Emmu da im se pridruži kao savjetnica. No i ovaj put je ljetovanje kratkoga vijeka jer nestanu nove tri djevojčice i priča kreće ispočetka.
Sagerovi romani su kao filmovi koji vam se odvijaju pred očima. Napetost gradi od prve stranice nadodajući sa svakom novom još malo. Jednostavnim, lako čitljivim jezikom plete dvije usporedne priče koje se malo pomalo pretvaraju u jednu. Njegovi likovi su obični ljudi, osim činjenice da su prošli kroz traume u nekom periodu života. Tu kod mene dolazi do jednog malog problema, nemogućnosti doživljavanja likova i njihovih života, jer sam doslovno imala osjećaj pri čitanju da ih gledam na ekranu i išli su mi strahovito na živce. Nisam se mogla povezati s nijednim i nimalo me nije bilo briga za njih. Najradije bi u nekim trenucima stala, nekog malo ispljuskala i rekla neka otvore oči, jer koji kreten ide sam po noći po šumi ili u istraživanje jezera i okolnog imanja i šume praktički u japankama.
Sager se potrudio priči dati mnogo slojeva i svakog od njih ćete uz dozu znatiželje željeti odmotati što prije. Sporost priče, sporost radnje, sporost pri otkrivanju tko, što i zašto ne umanjuju znatiželju do samog kraja, čak ni moju, a on je još jednom dokazao da su njegovi triler horori posebna kategorija koja se ljudima sviđa jer im nudi nešto novo, nešto drugačije.
Riley Sager: Zadnje što sam vam lagala