Angie Thomas: Taj Hejt U Glavi | by Bibliomanija 09/08/2019
Bez obzira koje ste godište i bez obzira koju glazbu slušate do vas je barem jednom morao doći glas o Tupac Shakur-u. Većina njegovih pjesama se bavi odrastanjem u nasilju, pod svjetlima siromašnog getoa i rasizmom. Nije on bio baš duša od čovjeka, da budemo jasni, više puta je bio u zatvoru zbog ilegalnih radnji no ono što je ostalo iza njega, nakon njegovog ubojstva 96., zasigurno je uspomena na njegovu poznatu THUG LIFE tetovažu i aktivizam koji je isticao u svojim pjesmama.
The hate U give little infants fucks everything – Taj hejt u glavi kojim truješ djecu, na kraju sve sjebe– objašnjavao je akronim tetovaže koja je krasila njegovo tijelo. Tupac je aktivno govorio kako će se, nastave li se djeca odgajati u negativnom okruženju, okružena rasizmom, nasiljem i opresijom, krug samo nastaviti vrtjeti, dovodeći do novog nasilja i novog rasizma.
Bit će to začarani krug koji će se prekinuti samo ako se nešto ne promjeni.
Hashtag #blacklivesmatter možda nije toliko poznat na našim područjima ali vjerojatno ste se susretali s njime na mnogim društvenim mrežama ni ne znajući za njega. No što on zapravo znači?
Kada razmišljam o Americi i prvom dojmu koji Amerikanci ostavljaju na mene onda je to definitivno njihov osjećaj ponosa i isticanja kako je Amerika zemlja slobodnih ljudi. Ironično, malotko razmišlja da tu zemlju koju toliko vole nazivati “zemljom slobodnih” nisu sagradili i učinili ponosnom samo bijelci, nego i različiti ljudi vjeroispovijedi i boje kože. Nažalost, kada čovjek pomisli kako je dobar dio nacije živio na grbači mnogobrojnih robova, i da se stoljećima nakon toga barem malo opametio i izjednačio svakog čovjeka, svjedočimo tome kako je rasizam još uvijek jedan od najvećih problema današnjice i to toliko velik da se proširio diljem svijeta.
A taj pokret upravo je o tome- pomaže osvijestiti milijune građana Amerike, kao i cijelog svijeta o zgražajućim nepravdama koje Afroamerikanci moraju na svakodnevnoj bazi trpjeti zbog svoje boje kože.
Nije ni čudo da je zbog toga ovaj roman izazvao golemu pažnju čitatelja i kritike, pogotovo jer je inspiriran ne samo Tupacovim djelovanjem i pokretom Black Lives Matter nego i kao odgovor na mnogobrojna ubojstva crnačkih dječaka, tinejdžera i muškaraca koje su brutalno ubile policijske snage.
ČEMU NAM UOPĆE SLUŽI GLAS AKO ĆEMO SAMO ŠUTJETI?
I zato je Angie Thomas dala svoj glas Starr Carter, običnoj šesnaestogodišnjakinji afroameričkog porijekla, koja se u svom vrlo kratkom životu nagledala već svega i svačega. Već kao mala, svjedočila je ubojstvu svoje prijateljice da bi sada, opet svjedočila ubojstvu najboljeg prijatelja Khalila kojeg je ustrijelio bijeli policajac iz jednog jedinog razloga- samo zato što je crnac.
Njezin je strah opipljiv dok se suočava sa sustavom za koji zna da djeluje protiv nje. Ona želi vikati, podiči svoj glas, no razumljivo je da se u takvim vremenima boji govoriti, dok policija istodobno čini sve da opravda postupak svog djelatnika i zastrašuje Starr i njezinu obitelj.
Starrinim očima vidimo dvije stvari: policijsku brutalnost na svakom koraku te kako mediji prikazuju mlade crnce kao krivce dok se ne dokažu nevini – a kad ste siromašni, crni i iz geta, gotovo je nemoguće izgledati nevin bez obzira koliko to zapravo bili. Starr ne može ni zamisliti kroz što će sve morati proći kako bi dokazala nevinost najboljeg prijatelja.
Bilo bi mi lako odustati da se radi samo o meni, Khalilu, onoj noći i murjaku. Ali tu su i ostali. Seven. Sekani. Kenya. De Vante. I Oscar. Aiyana. Trayvon. Rekia. Michael. Eric… Tu je čak i onaj dečko iz 1955. godine, kojeg nitko nije prepoznao – Emmett. Znate što je sjebano? Ima ih puno, puno više. Ipak mislim da će se to jednog dana promijeniti. Kako? Ne znam. Kada? Tek to ne znam. Zašto? Zato jer će se uvijek netko boriti. Možda sam sada ja na redu.
Bilo bi lijepo kada bi ova knjiga bila spomen na jednu slavnu rečenicu jednog repera koji je uz zvukove hip hopa ubacivao i slavne rečenice svog aktivizma. I kada bi ostala samo na tome, bez ubojstava, bez mržnje, bez rasizma. Nešto kao odgovor na sve, nešto što bi nas sve naučilo da svi ljudi, bilo bijeli, žuti, crveni ili crni imali jednaka prava i jednake mogućnosti. Na ljepši život, za bolje obrazovanje, za lijepu starost. Nažalost, daleko je ona od toga.
Taj hejt u glavi nije fikcija. Ona je dirljiva i toliko aktualna priča s obzirom na ono što se događa u našem društvu.
Priča koju je Angie Thomas stvorila, kritika je društva u kojem se nalazi. Ona je pokazatelj što sve može učiniti jedan sustav kada potiče rasnu nejednakost, što se može dogoditi kada policija ima moć ubiti nekoga a kada im je jedina zadaća štiti i što je najveći društveni problem današnjice. I koliko može promijeniti, samo ako bi željela.
Starr je svjesna da bi svojim svjedočenjem ugrozila sve oko sebe, te da ne bi samo njezin život bio u opasnosti. No, zna i da treba biti glasnija od mržnje i nepravde jer neke stvari ne možemo zaustaviti šutnjom ili okretanjem glave. Važno je educirati, ukazati na nepravde i probleme koje potresaju naše društvo i reći istinu koju svijet ne želi čuti.
„Iskreno, na neki sam način odustala od naših trenutnih čelnika, pa se pokušavam usredotočiti na djecu jer imam osjećaj kao da će oni ispraviti nepravde. Neki od njih su mnogo svjesniji svijeta izvan njih, oni imaju više empatije i više brinu o drugima od odraslih osoba. Tako ću nastaviti pisati za njih sve dok mogu da im pokažem koliko su nevjerojatni i nadam se da ću ih tako osnažiti da će oni biti oni koji će izbrisati nepravde iz prošlosti. “- rekla je u jednom intervjuu Angie Thomas.
Upravo ovo mora biti i naš cilj, učiti buduće generacije. Jer problem će nestati samo djelovanjem.
Glas svi imamo, a čemu on služi, ako mislimo cijelo vrijeme šutjeti?