Heather Morris: Tetovirer iz Auschwitza | by Bookworm Maja 23/02/2022
U proljeće 1942. Lali se pronašao u vrtlogu oluje koju je uzrokovao uragan nazvan nacisti. U vlaku koji je imao krajnji cilj koncentracijski logor Auschwitz. Bez saznanja što ga čeka, uz naznaku da ide, kao najstarije muško dijete u obitelji, u radni logor doprinijeti Njemačkoj. No Židov je. Nekako nije vjerovao da se to može njemu desiti. U strahu gledajući kako mu nezgrapno tetoviraju brojke u kožu, kako mu glavu strižu do gole kože, Lali shvaća da se mora pobrinuti sam za sebe.
Gledajući kako ljudi oko njega umiru od teškog rada, izgladnjelosti i od metaka, Lali se nekako uspijeva zbog svojeg poznavanja jezika “ugurati” među naciste koji ga angažiraju kao Tetovirera, onog koji žigosa brojeve, onog koji ostavlja doživotni trag na tijelima ljudi koji su prispjeli u Auschwitz.
Vidjevši sve ono najgore i najtamnije što čovjekov um može izmisliti, Lali se potpuno predaje novom zadatku. A onda ju sretne- tu djevojku bez kose, sa najcrnijim očima, sa dušom koju očita u njima. Zaljubi se na najgorem mjestu na svijetu, ali zna da je to prava ljubav. Zahvaljujući svojem položaju uskoro dospijeva do informacija o djevojci Giti, te joj pomaže. A pomaže i drugima tako što krijumčari hranu.
“Spasiti jednog čovjeka znači spasiti svijet.”
Lali zbog svojeg angažmana i kod nacista i kod zarobljenika stječe status koji ga nekim čudom drži na životu. Jer, takva je osoba- posebna. Pokušava, unatoč stravi kojoj svjedoči, biti realan, razmišljati čak i pozitivno, usudi se maštati o budućnosti koja ga čeka sa ljubavi svojega života. No ona je poprilično cinična i gruba kada razgovaraju o budućnosti, ne vjeruje, ne može vidjeti. Vidi samo tamu koja se prostire u kolonama kamiona koji pristižu u logor i pepelu koji se izdiže iz dimnjaka krematorija.
“Osjeća da ga obuzima snažna nostalgija. Ne može više potiskivati strahove. Posve ga savladavaju mračne misli koje je skrivao duboko u sebi, strah za obitelj i njihovu sigurnost. Ali ako već ne može pomoći njima, onda će učiniti sve što može za ovu ženu.”
Knjigu sam čitala prvi put prije nekoliko godina. Tada je izazvala podvojene reakcije jer su je čitatelji kritizirali da u knjigu nije unešeno dovoljno emocija, da je pisana poput novinskog članka. Ovaj puta sam obratila pažnju baš na to. I knjiga je posebna baš zbog toga- surovo, sa činjenicama, stvarno i otvoreno progovara o onome što se zaista, u najvećoj crnoj rupi u povijesti čovječanstva, dešavalo. Bez uljepšavanja, konkretno.
“Sjaj zvijezda iznad njega više mu ne pruža utjehu. Samo ga podsjeća na jaz između života kakav bi trebao biti i života kakav jest.”
Ljudi su prihvaćali svoj život kakav jest. Ili nisu. Nastavljali su živjeti. Ili nisu. Zaljubljivali su se, osjećali, pronalazili prijatelje i postepeno se pomirili sa sudbinom i zatočeništvom. Iako nikada u potpunosti. Uvijek su pratili gdje bi mogla postojati kakva rupa da se izvuku. Na nesreću, ta rupa se najčešće nalazila iza nišana nacista.
Potresno je, zaista jest. I bolno. No potrebno nam je nešto ovakvo da nas uzdrma i da se potrudimo da nikada više svijet ne upozna takvu stravu, takvu okrutnost, takav gubitak empatije kakav su nacisti sijali u svojim redovima; prema svima koji nisu bili arijevske rase. Najveći zločin protiv čovječanstva počinjen je u holokaustu. A Auschwitz je kruna tog bolesnog poretka. Tvornica smrti.
Iako danas samo hrpa cigala i natpisa ‘Arbeit macht frei‘, taj logor će zauvijek ostati dokaz ljudske pohlepe, zlobe, diskriminacije…
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja: Tetovirer iz Auschwitza (recenzija)