Livie Cleary u ovoj knjizi pratimo kao djevojku koja počinje studirati na Princetonu dalje od svoje sestre Kacey koju smo pratili u knjizi “Deset malih udaha”. Sestre Cleary obilježila je grozna sudbina – u prometnoj nesreći poginuli su im roditelji i Kacey je jedva ostala živa. Više o toj cijeloj priči saznajemo u prvoj knjizi, u Jednoj maloj laži se puštaju samo mrvice.

Livie hrabro prati sestrine savjete i savjete njihova psihijatra koji joj pomažu u borbi s novom okolinom, ljudima i uklapanjem. Samo, kako da prati savjete kad je napetije živjeti na rubu i napraviti sve suprotno od onoga što se od tebe očekuje? S jedne strane je Connor, uzoran dečko koji ispunjava sve njezine kriterije o dečku s kojim bi se upustila u vezu. S druge strane Ashton joj ne da mira, stalno joj je u mislima i postaje sve tajanstveniji ako je to ikako moguće. S Ashom je sve uzbudljivije, strastvenije, ljepše i zabavnije no, na prvu (a ni na drugu) nije pravi izbor.

Što se tiče dojmova, bilo mi je malo teško ući u radnju knjige jer je u knjizi “Deset malih udaha” Livie bila mlađa sestra za koju mi je bilo malo teško shvatiti da je ušla u “odrasli život”. Pisanje je, kao i uvijek, tipična Tuckerica i tipično ODLIČNA! Ima ono nešto da u svojim likovima pronađe dubinu tako da ju i čitatelji mogu pronaći. Ja sam se tijekom čitanja doista zaljubila u Livie i Ashtona bez obzira na njihove postupke i propuste. Imali su divnih strana.

“Deset malih udaha” bila mi je jedna od top 5 knjiga 2023. godine. Mislim da “Jedna mala laž” nije na toj razini, ali svejedno bih joj dala ocjenu 5 i stvarno sam uživala u čitanju. Moje najiskrenije preporuke za priče o sestrama Cleary.

Recenziju možete pročitati i na linku 🙂

Jedna mala laž

Objava K. A. Tucker: Jedna mala laž pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Priča je bila kratka i slatka, nemam previše komentara na radnju. Standardna je i cheesy, ali to su naši Calla i Jonah i naravno da mi je bilo toplo oko srca čitati o njihovom happily ever after. Atmosferu su zapravo podigle klasične obiteljske nesuglasice i prepucavanja, a nije nedostajalo ni vrućih scena iza zatvorenih vrata od sobe. A ponekada i nije bilo zatvorenih vrata hihi.

Ovu knjigu ću sigurno opet preporučiti u božićno vrijeme kada krene zima jer baš ima taj predivan osjećaj dok čitate, tjera vas da totalno utonete u radnju i zapravo jako želite posjetiti Aljasku. Barem ja želim. Iako mi se svidjelo cijelo društvo koje se okupilo u knjizi, čak mi je nedostajalo Joninih i Callinih trenutaka. Ne mogu ih se zasititi, ne možete me kriviti. Mislim, i ova knjiga i “Divljina u srcu” nemaju previše radnje, cijelo vrijeme imam osjećaj da je to jedan veliki epilog njihove priče, ali onaj tko ih je zavolio, voljet će i sve priče, vjerujte mi. Samo da što duže traje i da mi imamo materijala za čitanje.

Recenziju možete pročitati i na linku 🙂

Zauvijek divlji

Objava K. A. Tucker: Zauvijek divlji pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Sa svim novcem koji su imale platile su nekoliko mjeseci stanarine u jednom kompleksu stanova koji izgleda očajno, ali je dobar kad nemaš drugog izbora. Između ostalog, tu se nađu i dobri susjedi koji su spremni pomoći ako nešto zaškripi. A kad si sam… često nešto zaškripi. Stara Kacey voljela je društvo, imala je specifičan smisao za humor te je voljela i grlila više od bilo koga. Nova Kacey koja postoji nakon nesreće nije niti dvije desetine stare sebe, vidljiva je samo u komadićima koje dozvoli drugima da vide. Samo ona zna što bi se dogodilo kada bi svojim bližnjima ispričala što je ona doživjela i vidjela na dan nesreće. Sviđa joj se što preseljenjem u novi grad ima priliku zadržati prošlost za sebe i predstaviti drugima novu osobu kakva je sad postala.

Ja sam totalno zaljubljena u ovu knjigu. Znam da je prvi put izašla 2012., ali sam svejedno neizmjerno zahvalna što ju danas imamo priliku čitati i na hrvatskom. Malo me prestrašilo što je, za razliku od ostalih prevedenih Tuckeričinih knjiga, manjeg formata i s dosta malo stranica, ali vjerujte mi da je unutar korica stalo sve što je trebalo stati kako bismo na kraju dobili cjelovitu priču. Koliko god je tužna i u nekim dijelovima teška, ova knjiga beskompromisno daje svoje najljepše i najbolnije dijelove čitateljima kako ne bi nedostajalo dojmova. K. A. Tucker svoje likove guli sloj po sloj kako bi vam pokazala da se puno toga krije ispod nečije grube površine. Koliko je teško zaboraviti, oprostiti, preboljeti, voljeti… Koliko je teško biti čovjek u punom smislu te riječi sa svim vrlinama i manama. Ova priča je jako opipljiva, zato toliko boli.

Ja sam beznadno zaljubljena u autoričino pisanje. Njezin stil pisanja je toliko prirodan i lagan da imaš osjećaj da te samo nosi i ti se prepustiš. A najbolje su te priče kojima se možeš prepustiti jer te one najviše mogu naučiti. Baš sam često nad ovom knjigom zastajala misleći da ne mogu dalje od sve te težine koja mi pritišće srce, pustila sam koju suzu (ali hej, to sam ja, a ja često pustim koju suzu) i shvatila da je ovo jedna od onih knjiga koje rado uzmeš nakon nekog vremena opet u ruke i obožavaš ju. Mislim da ću ju na svako novo čitanje obožavati još više. K. A. Tucker je biser čije knjige teško ispuštate iz ruku i nadam se da će vam se Deset malih udaha svidjeti barem u pola koliko meni.

Recenziju možete pročitati i na linku 🙂

Deset malih udaha

Objava K. A. Tucker: Deset malih udaha pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Suprotno ostalim mišljenjima, naljepnica Netflix na knjizi, mene, kao pravog Netflix ovisnika, instantno privuče. No, ovaj put naljepnica i naslovnica neće odati pravu priču koja se krije iza korica ovog kratkog romana Christophera Pikea.

Seriju još nisam gledala, ali i sam trailer ukazuje na odstupanja od radnje knjige. Priča prati petero tinejđera; Ilonku, Anyu, Spencea, Kevina i Sandru. Svima im je zajedničko da su neizlječivom bolesti osuđeni na smrt, a u hospcij u Rotterhamu dolaze kako bi “ugodno” dočekali smrt.

Da bi svoje posljednje dane života na neki način upotpunili i dodatno se povezali, petorka je osnovala Ponoćni klub, tajnu organizaciju koja se sastaje svaku večer kako bi pričali izmišljene priče. U tim pričama isprepleće se mašta i stvarnost, život prije i poslije bolesti, propituje se život, smrt, ljubav, vjera… Iako svi znaju kakav ih kraj čeka, to ih ne spriječava da se nadaju i maštaju.

Ova je knjiga u svojoj suštini izrazito tužna, mračna i depresivna, a to pogotovo dolazi do izražaja kroz lik Ilonke, koja se jako teško nosi i miri sa činjenicom umiranja. U njoj tinja želja da proživi svoje tinejđerske godine, da okusi radosti izlazaka, slomljenih srca, seksualnih odnosa.

Koja god knjiga progovara o temi tumora, o umiranju, a pogotovo kod mladih, nije lagano štivo, i dobrano će vas protresti, pa makar bila ispričana kroz svega 150 stranica.

Originalnu recenziju možete pročitati i na blogu Mamine knjige 🙂

https://fokusnahit.com/proizvod/ponocni-klub/

Objava Christopher Pike: Ponoćni klub pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Naime, Ponoćni klub je ime njihove tajne „organizacije“ koja se nakon ponoći sastaje u jednom dijelu hospicija sa svrhom pričanja priča. Za svaki dan svatko od njih treba smisliti priču koju će pričati na sastanku. Priča može biti u dijelovima i pričati se nekoliko dana, može biti kratka priča, a može imati i sto nastavaka. Autor je ovim pričama dao naglasiti kako likovi razmišljaju o reinkarnaciji, životu poslije, ružnim i lijepim stvarima, ljubavi i smrti i još mnogo toga. Priče koje su likovi prepričavali su jednostavno… najbolji dio knjige. Uživala sam u njima, predobra zamisao i dobra izvedba Christophera Pikea.

Ova kratka knjiga je stvarno jako depresivna i mračna. Ne mogu reći da to nisam očekivala jer jesam, ali me svejedno jako iznenadilo u kakve dubine je otišla. Ja sam inače vrlo emotivna čitateljica i mene je knjiga stvarno dotaknula. Imala sam onaj ogroman osjećaj praznine u srcu kad sam ju dovršila i shvatila što se sve dogodilo. S druge strane, koliko su ti mladi ljudi, likovi koje je autor stvorio, puni ljubavi, nade, pozitive, genijalnih ideja… koliko drže do prijateljstva. Jednostavno je bio gušt čitati o tome.

No, u svakom slučaju, mislim da su korice knjige baš krivo napravljene s obzirom na to da je Netflix napravio seriju koja je samo inspirirana knjigom i ta serija spada u horor žanr. Knjiga svakako nije horor, više je teška drama. I mislim da zbog naslovnice ljudi mogu dobiti krivu predodžbu o knjizi bez da su je uopće pokušali pročitati. Zbog toga mi je neizmjerno žao jer je knjiga kao takva stvarno vrijedna čitanja što za seriju ne mogu reći jer ju nisam gledala (iako nisam čula neke pozitivne komentare o njoj).

Šaljem preporuku ako imate srca viška da vam se maaaalo podrapa.

Originalnu recenziju možete pročitati i na linku 🙂

https://fokusnahit.com/proizvod/ponocni-klub/

Objava Christopher Pike: Ponoćni klub pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Radnja ovog romana kreće scenom gdje mladi par juri Venecijom u nadi da će stići na vlak koji vozi prema Amsterdamu. Zašto Amsterdam? Tamo Hannah i Simon putuju zbog vjenčanja njegove sestre. Noćna vožnja vlakom trebala je biti neizmjerno ugodna, ali Hannah otkrije neke stvari na Simonovom mobitelu pa ne može zaspati te odlazi u drugi dio vagona u nadi da će tako malo razbistriti glavu. No, iduće jutro budi se na stanici željezničkog kolodvora i to ne u Amsterdamu nego u PARIZU! Ubrzo shvati da su se vagoni po noći razdvojili te da ona nije čula obavijesti o tome i tako je završila u Parizu, a Simon je sa svim njihovima stvarima i dalje na dobrom putu prema Amsterdamu.

U sličnoj situaciji pronašao se i Francuz Leo koji je završio u krivom vagonu, a trebao bi biti u Amsterdamu na poslovnom sastanku. Ipak, on je Hanni jedino poznato lice, koliko god iritantan bio, pa odluči da je u redu provesti tih nekoliko sati prije polaska novog vlaka s njim. A zamislite taj idiličan razvoj situacije u kojem se slučajno pronađete u Parizu i naiđete na zgodnog Parižanina koji vam želi pokazati cijeli grad. Mislim, bilo bi super da Hannah već nema dečka. Ali upravo Leo joj pokazuje nekakve prave životne vrijednosti, da je život češće neuredan nego uredan, da treba ispuniti sve potencijale koje osjeća u sebi i tražiti sreću u malim stvarima. A to je sve što je Hannah trebala čuti da dobije vjetar u leđa.

Ovo je jedna preslatka priča o putovanju jedne mlade žene, kako u metaforičkom, tako i u doslovnom smislu. Uzela sam knjigu u ruke i osjetila pravi dašak Pariza koji sam posjetila prije nekoliko godina, čak sam upisivala neke lokacije u google maps na mobitelu kako bih pratila gdje su Leo i Hannah šetali. Protagonistica ove priče polako upoznaje sebe, počinje se više voljeti, no bolje upoznaje i druge. Pariz je šarmantan i pun prilika, a takav je i ovaj roman. Uživala sam prateći Hanninu priču dok je ona za sebe tražila neku bolju budućnost i sretan kraj. Knjiga svakako nije zamorna, zbog autoričinog stila pisanja oči samo klize preko stranica, a ruke ih preokreću.

Zadnju stanicu Pariz bih svakako preporučila pustolovima, ljubiteljima predivnih pariških ulica, hrane i znamenitosti, ali i romantičnih šetnji. Knjigu ne bih preporučila ljudima koji u životu ne vole kasniti (šalim se hehe ali srce mi uistinu jest ubrzano kucalo kad je Hannah trebala stići negdje, a stalno je kasnila). Šaljem veliku preporuku za jedno brzo i slatko čitanje, nećete požaliti.

Recenziju u originalnu možete pročitati na blogu Delighted Bookworm 🙂

Također, Tea je napravila i intervju s Lorraine koji možete pročitati ovdje 🙂

Zadnja stanica – Pariz

Objava Lorraine Brown: Zadnja stanica – Pariz pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Lorraine Brown britanska je autorica koja živi u Londonu. Od malena je voljela knjige te je krala svaku priliku kako bi čitala, a posebno je voljela young adult (YA) ljubavne romane. Studirala je modno novinarstvo te se na tom području lijepo ostvarila, a kada nije volontirala vikende je provodila radeći poslove koji su joj donosili novac. To se, izgleda, na kraju i isplatilo jer je tijekom svoje mladosti promijenila mnogo poslova gdje joj je njeno iskustvo svakako pomoglo, a onda je pokušala ostvariti i svoj san da postane glumica. Završila je godinu dana škole za glumu, no na kraju je opet radila posao od 9 do 5.

Budući da na svijetu nema mjesta odustajanju, a posebno ne u srcu ove ambiciozne žene, Lorraine je odlučila napisati knjigu u nadi da taj san neće proći tako loše kao onaj u kojem postaje poznata glumica. Upisala je tečaj pisanja i ubrzo je imala prvu skicu svog prvijenca „Zadnja stanica Pariz“ čiju recenziju možete pročitati ovdje. Uspjeh tog romana bio je ogroman vjetar u leđa koji je autorici ove godine donio i drugi roman „Sorry I missed you“ (koji još uvijek nije preveden, ali čijem prijevodu se duboko nadamo), a postoji plan i za treću knjigu za 2023. godinu.

Više o navikama talentirane i šarmantne Lorraine Brown, njezinoj inspiraciji, savjetima i planovima saznajte iz našeg razgovora.

1. Odakle dobivate ideje? Kako ste dobili inspiraciju za knjigu “Zadnja stanica Pariz”?
Moja inspiracija došla je u obliku priče mog brata koju mi ju je ispričao prije petnaestak godina, još prije nego što sam postala spisateljica – on i njegova cura su se razdvojili u vlaku jer je ona ustala po noći, otišla u drugi dio vlaka i tako su oni završili u različitim europskim gradovima! Kad sam tražila ideju za roman, pomislila sam kako bi ta priča bila odličan početak. Oh, i „Prije svitanja“ (eng. „Before Sunrise“) je vjerojatno jedan od mojih najdražih filmova svih vremena pa mi se oduvijek sviđala ideja upoznavanja dvoje ljudi u vlaku.

2. Kako izgleda Vaš proces pisanja i koliko Vam prosječno treba da napišete knjigu?
Budući da je „Zadnja stanica Pariz“ bio moj prvi roman, bilo mi je potrebno nekoliko godina da ga napišem, a uglavnom sam pisala za vrijeme pauze za ručak dok sam još radila kao školska tajnica. Uvijek prvo pokušam isplanirati cijelu priču kako bih imala nekakvu ideju o tome kakvom kraju teže moji likovi. Također sam napravila nekoliko istraživanja o putu u Pariz – to mi je puno pomoglo u zamišljanju likova tamo.

Nemam zacrtanu točnu količinu vremena koju potrošim na pisanje u danu – samo se pokušavam prilagoditi kad mogu i pisati koliko mogu. Sigurna sam da drugi autori imaju puno bolje strukturirani pristup!

Nekima je to malo, nekima puno vremena. Koji je Vaš savjet autorima na tu temu?
Moj savjet autorima na tu temu bio bi da budu sigurni oko žanra koji žele pisati, a onda i da pročitaju puno knjiga tog žanra kako bi vidjeli u čemu čitatelji trenutno uživaju. Također bih preporučila planiranje romana, premda je to dosta teško, tako da imaju nekakav osjećaj kamo njihova priča ide i gdje će njihovi likovi završiti. Isto tako, da ne odustanu prije nego što završe prvu skicu romana čak iako misle da nije dobra – nakon toga ju mogu uređivati koliko god žele, ali barem imaju nešto s čime se može raditi.

Ako si isplaniram radnju kako treba i imam jasnu ideju o svojim likovima, obično mogu prvu skicu romana napisati u roku od otprilike tri mjeseca. No, trebat će mi još nekoliko mjeseci da ju uredim i dotjeram. Nakon toga, kad ju još pošaljem svojoj urednici iz izdavačke kuće, ona uvijek ima više stranica bilješki u vezi uređivanja za mene.

3. Što Vam je prvo palo na pamet, radnja ili likovi?
Meni je prvo došla radnja, uvijek trebam uhvatiti priču na „udicu“ prije nego što krenem pisati. Onda, nakon što imam cijelu pozadinu – u ovom slučaju vlak koji po noći razdvaja vagone – razmišljam o tome kakav bi lik takvu situaciju smatrao izazovnom, a koji bi lik imao veliko emocionalno putovanje za proći.

A koji je Vaš najdraži lik i zašto? Dijelite li možda slične osobine?
Moj najdraži lik je vjerojatno Leo, jer sam doslovno stvorila svog muškarca iz snova, za kojeg moram reći da ga je bilo izuzetno zabavno pisati. No, Hannah definitivno ima više mojih osobina…

4. Pokušavate li biti originalni ili dostavljate čitateljima ono o čemu žele čitati?
Mislim da, kada pišete komercijalnu fikciju, trebate malo više razmišljati o čitateljima i očekivanjima koje oni imaju. Pretpostavljam da bi bilo idealno smisliti neku ideju koja daje osjećaj nečeg poznatog i slaže se u žanru, ali da stavite svoj osobni originalni obrat u tome. Svi mi imamo drugačiju perspektivu koju iznosimo u svojim pričama tako da dvije knjige nikada ne mogu biti iste!

5. Koja je Vaša najdraža knjiga/autor? I svakako nas zanima koja je bila knjiga koja je Vas razdragala? Jer su nas Hannah i Leo doista raznježili.
Teško je reći, naravno, ali dvije mi padaju na pamet. Prva je „Holivudske supruge“ (eng. “Hollywood Wives”) autorice Jackie Collins – ovo je roman koji sam pročitala kada sam bila tinejdžerka te kojeg sam nedavno ponovno pročitala. Volim autentičnost svijeta kojeg je Jackie Collins stvorila, njegovu dinamiku, činjenicu da su likovi užasni, no ne možeš prestati čitati o njima! Jedan od mojih novijih favorita je „Normalni ljudi“ (eng. “Normal People”) autorice Sally Rooney – samo mislim da je savršen, posebice dijalog i kemija između glavnih likova. I dalje ponekad razmišljam o njima.

6. Čitate li recenzije o Vašim knjigama? Kako se nosite s dobrima ili lošima?
Zapravo ne čitam svoje recenzije često, iako ih ponekad ne možeš izbjeći, naravno, ako te netko označi na Instagramu, na primjer. Nekoć sam bila glumica i očito je bilo teško biti u toj industriji, pa sam mislila da ću biti potpuno u redu čitajući loše recenzije, no bilo je teže nego što sam mislila i podosta uzrujavajuće.

Pomaže li veliki ego piscima ili ih samo povrjeđuje?
Zapravo, nijedan autor kojeg sam do sada upoznala nije imao veliki ego – svi se čine poprilično senzibilni i pomalo nesigurni, poput mene!

7. Pišete li slušajući glazbu? Ako da, koja Vas je glazba inspirirala ili Vam radila društvo dok ste pisali „Zadnja stanica Pariz“?
Da, slušam glazbu dok pišem i uvijek kreiram liste na Spotifyju koje onda pridružujem svakom romanu. Na primjer, moja treća knjiga, koja će biti objavljena iduće godine, događa se u Firenci gdje sam bila na istraživačkom putovanju u ožujku. Kreirala sam listu za slušanje i slušala ju dok sam bila tamo tako da me, kad se vratim doma i počnem pisati knjigu, glazba vrati u šetnju preko Ponte Vecchija ili gdje već. Za „Zadnju stanicu Pariz“ slušala sam glazbu iz filma Amelie na ponavljanju.

8. Što ste izbacili iz knjige „Zadnja stanica Pariz“? Postoji li neka scena koju smo propustili, a koju biste sad mogli podijeliti s nama?
To je odlično pitanje, a bilo je stvarno dosta prepravaka u radnji koje smo radili na ovoj knjizi kada sam ušla u uređivački proces s mojim urednicima. Originalno sam imala puno flashbackova u priči kako bi mogli vidjeti Hannu u njenom normalnom, kućnom okruženju i pratiti njen odnos sa Sijem. Stvarno sam uživala pišući ih, ali moji urednici su smatrali da glavni fokus treba ostati na Hanni i Leu, a da je bilo dekoncentrirajuće vraćati se u prošlost pa sam ih morala sve obrisati!

9. Kako se nosite sa spisateljskom blokadom?
Nikada nisam imala neki teži slučaj spisateljske blokade, ali ponekad se osjećam zaglavljeno, posebno kad sam u stadiju planiranja knjige. Onda imam tendenciju slušati puno podcasta o pisanju, i iz nekog razloga, ako sam vani u šetnji ili u vožnji podzemnom željeznicom (živim u Londonu) i slušam podcast, ideje mi se često samo stvaraju u glavi! Također gledam TV i puno filmova – ponekad gledanje nekog totalno drugačijeg žanra stvarno pomaže u stvaranju ideja u mojoj glavi.

10. Radite li trenutno na nečemu što biste mogli podijeliti sa svojim čitateljima? Neki novi roman na vidiku?
Uistinu se nadam da će moj novi roman – “Five Days in Florence” – biti preveden na hrvatski! Evo priče: Nakon prosidbe u Parizu, žena otputuje u Firencu sa svojim zaručnikom da bi upoznala njegovu obitelj. Međutim, kada naiđe na “onog koji joj je umaknuo”, ono što je trebalo biti obično putovanje postane recept za katastrofu.

Originalni Tein intervju s Lorraine možete pročitati ovdje 🙂

Zadnja stanica – Pariz

Objava Intervju s Lorraine pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Cami ima dvadeset i pet godina, zanima ju moda, a više od svega želi osnovati svoju vlastitu modnu liniju s najboljom prijateljicom. Njezine slike povlače se po internetu i raznim novinama, u dobrim i lošim izdanjima. Ljudi misle da o njoj znaju svaki detalj, a zapravo ju uopće ne poznaju. Camille mora tati dokazati da je sposobna sama donositi odluke i biti uspješna bez njegovog novca. Budući da tako mrzi kontrolu koju njezin otac ima nad njom, nikako joj ne odgovara tjelohranitelj koji joj visi nad glavom.

Jake Sharp je bivši snajperist koji iza sebe skriva mračnu prošlost toga zašto je “bivši”. Nevezano uz to služenje u Afganistanu, on je zaposlen u agenciji koja ga angažira za razne poslove. Tako je dobio i posao tjelohranitelja Camille Logan koji ne obećava puno u smislu da mora budno pratiti svaki pokret razmaženog derišta, ali obećava puno love. I to mu je dovoljno kako bi prihvatio takvu ponudu. A što više vremena provodi s Cami, to je bolje vidi u drugom svjetlu. Da nije kao druge kćeri bogataša, da je jako pametna, snalažljiva, zgodna i… baš ono, jako zgodna.

Ova knjiga radnjom kreće kao slow burn i onda se odjednom krene sve jako brzo odvijati. Ne znam sviđa li mi se to ili me odbija. U svakom slučaju, volim čitati ljubiće koji kreću od toga da se par ne podnosi i da vlada međusobno nepovjerenje do simpatija i konačnih ljubavi. Enemies to lovers, jel’. “Zaštitnik” je baš tako krenuo dok Jake nije shvatio da ne da mora nego želi zaštititi Camille Logan jer je to jedini način da ona bude u potpunosti sigurna. A hoće li ju moći zaštititi i od sebe i svojih tajni?

Zaštitnik je jedna seksi knjiga puna napetosti, klasičnog autoričinog sarkazma, humora i ljubavi. Kraj je isto baš bio čudan, ali po meni dobar. Dobro je to Jodi uklopila iako sam čitala njezine bolje knjige. Ova je bila zabavna, baš kakva mi je trebala da odmorim mozak. Mislim, čitati o tako zgodnom tjelohranitelju poput Jakea Sharpa… joj, joj.

Delighted Bookworm: Zaštitnik (recenzija)

https://fokusnahit.com/proizvod/zastitnik/

Objava Jodi Ellen Malpas: Zaštitnik pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Divljina u srcu pokazuje nam kako aljaška prostranstva i dalje skrivaju brojne tajne te kako se Calla snašla nakon očeve smrti i okretanja života za 360 stupnjeva. Jonu voli više od najviše, ali Aljaska joj nikada nije dala vjetar u leđa. Je li prekasno da pronađe samu sebe i ponovo oživi vatru koju je u njoj aljaški snijeg naizgled ugasio? Hoće li ona i Jonah pronaći pravi način komunikacije kako bi veza opstala? Vjerujem da ćete odgovore dobiti u knjizi.

S Tuckeričinim pisanjem upoznala sam se čitajući prvi dio o Calli Fletcher – Čista divljina. Knjiga ne da me je oduševila prošle godine, nego još i danas razmišljam o njoj koliko je dobra bila. Od nastavka sam očekivala neki malo bolji zaplet jer mi je to, donekle, neka poanta nastavka knjige, ali to nisam dobila. Knjiga opisuje vremenski period od otprilike jedne godine u kojoj se Calla privikava na život na Aljasci i suživot s Jonom te važe jesu li sve te žrtve dovoljno vrijedne.

Unatoč tome, knjiga mi se svidjela jer smo dobili uvid u njihov život nakon prve knjige i to na 400 stranica. Imala sam osjećaj (kad bih u glavi spojila prvi i drugi dio knjige) da gledam neku odličnu romantičnu seriju s dozom drame i dosta komedije što me zapravo i oduševljava kod autoričinog pisanja. Također, uspjela sam se vezati za neke sporedne likove za koje sam prije sumnjala da bi mi se ikada mogli svidjeli, ali jesu. Isto kao i u Čistoj divljini.

Hvala divnoj K. A. Tucker za serviranje dobrih ljubića i ekipe iz Fokusa na prijevodu za hrvatsku publiku.

Delighted bookworm: Divljina u srcu (recenzija)

Divljina u srcu

Objava K. A. Tucker: Divljina u srcu pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Rekla bih da je s pravom nazivaju je švedskom kraljicom romantike i meni je to dokazala svojom knjigom „Sve ili ništa“. Recenziju knjige možete pročitati ovdje, a mi krećemo s razgovorom!

1. Odakle dobivate ideje za svoje knjige?
Ideje dobivam posvuda: slušajući ljude koji pričaju u trgovinama, u podzemnoj željeznici, u restoranima, gledajući vijesti, provodeći previše vremena na Instagramu, čitajući druge knjige, gledajući filmove ili serije… Ideje su svuda oko nas i ima ih puno, trik je u tome da ih spojim u jednu.

2. Kako izgleda Vaš proces pisanja i koliko sati u danu provedete pišući?
Pišem svaki dan. Probudim se oko 7 sati ujutro i pišem do negdje 11. Nakon toga popijem kavu, pojedem ručak i onda često odlazim u svoju malu kolibu gdje radim u vrtu ili sanjam da radim u vrtu – to ovisi o vremenu. Popodne radim druge stvari; odgovaram na e-mailove i slično. Potom pišem još nekoliko sati, između 7 i 9 sati navečer.

Koliko Vam prosječno treba da napišete knjigu?
Napišem jednu knjigu godišnje.

3. Što Vam je prvo palo na pamet, radnja ili likovi? Kako je nastala ideja za roman „Sve ili ništa“?
Obično mi sve dolazi u isto vrijeme, malo po malo. „Sve ili ništa“ („Allt eller inget“ na švedskom) sam pisala s namjerom da bude nešto „lakši“ roman, zabavniji. Taman sam bila završila trilogiju koja žanrovski spada u dramu i htjela sam napisati nešto sličnije rom comu. Sve je započelo s prvom scenom gdje se Lexija napije i donese seriju loših odluka, uključujući poljubac s tipom za kojeg kasnije saznaje da je njezin novi šef.

 A koji je Vaš najdraži lik i zašto? Dijelite li možda slične osobine?
Volim sve svoje likove, muške i ženske, i zapravo vidim sebe u njima svima. Nemoguće je odabrati samo jednoga, sve ih obožavam, oni su poput moje djece i mojih prijatelja.

4. Pokušavate li biti originalni ili dostavljate čitateljima ono o čemu žele čitati?
Oh, mislim da uvijek treba pokušati biti originalan. Ionako nikada ne možete dostaviti svim čitateljima ono što bi oni htjeli jer svi žele različite stvari. Pišem onako kako volim i što volim pa se samo nadam da će moji čitatelji uživati u tome. Mislim da je nekako nemoguće pisati na drugi način. Moraš biti vjeran sebi i svojim stavovima.

5. Koja je Vaša najdraža knjiga ili autor? I svakako nas zanima koja knjiga ostavila jak dojam na Vas? („Sve ili ništa“ je svakako ostavila predivan dojam na nas!)
Hvala puno na tako lijepim riječima! Imam puno najdražih autora; Eloisa James, Tessa Dare, Julia Quinn, Sherry Thomas, Alisha Rai, Tiffany Reisz. Mogla bih nabrajati do sutra. Knjiga „The Spymaster’s Lady“ autorice Joanne Bourne je imala veliki utjecaj na mene, pročitala sam ju puno puta. Volim povijesne ljubiće, moje prve tri knjige su zapravo povijesne. Također obožavam Liane Moriarty i Karin Slaughter. Imate li ih Hrvatskoj? One su nevjerojatne!

6. Čitate li recenzije o Vašim knjigama? Kako se nosite s dobrima ili lošima? Pomaže li veliki ego piscima ili ih samo povrjeđuje?
Mislim da svi autori imaju veliki ego, haha. Mrzim loše recenzije. Ali morate naučiti kako se nositi s njima. Svi imaju pravo na svoje mišljenje. Čak iako su u krivu, haha.

7. Pišete li slušajući glazbu? Ako da, koja Vas je glazba inspirirala ili Vam radila društvo dok ste pisali „Sve ili ništa“?
Često slušam glazbu dok pišem, ali ne na taj način. Volim veselu i sretnu glazbu i mjuzikle.

8. Što ste izbacili iz knjige „Sve ili ništa“? Postoji li neka scena koju smo propustili, a koju biste sad mogli podijeliti s nama?
Ne, oprosti. 

9. Kako se nosite sa spisateljskom blokadom?
Tajna je u tome da nastavim pisati bez obzira na sve, da napišem i koji „loši“ tekst. Ponekad se bavim istraživanjem umjesto da pišem; odradim intervju s nekim profesionalcem (primjerice, kada sam napisala „Sve ili ništa“, upoznala sam puno ljudi koji rade u svijetu promocija i reklama). Ili odem na putovanje na mjesta u kojima se događa radnja mojih knjiga – najčešće u Stockholmu. Tako mi bolje dolazi inspiracija.

10. Radite li trenutno na nečemu što biste mogli podijeliti sa svojim čitateljima? Neki novi roman na vidiku?
Moj idući roman će biti objavljen u Švedskoj idućeg proljeća, a mislim da će moj sljedeći prevedeni naslov objavljen u Hrvatskoj biti „Just a little bit more“ – priča o kul gradskoj curi koja dolazi na selo i upoznaje jako zgodnog i grubog, ali i tužnog eko farmera.

Originalni intervju možete pročitati ovdje 🙂

Sve ili ništa

Objava Delighted Bookworm vam donosi intervju sa Simonom pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.