‘Greenov Will ne želi privlačiti previše pažnje na sebe, zbog toga ima i poteškoća sa socijalizacijom ali ima jednog ali vrijednog prijatelja Tinya koji je potpuna suprotnost njemu. Ekstrovertiran, pun energije u nastojanju da Willa ‘otvori’ socijalizaciji. U njegovoj okolini je i Jane, djevojka koju Will ne gleda samo kao prijateljicu- iako ona to tako misli.

‘Levithanov’ Will bori se s depresivnošću i negativnim mislima, unatoč tome što ima nekoliko prijatelja-bolje rečeno poznanika u školi, zapravo razgovara samo s Isaacom preko interneta. Upravo kada se bude planirao uživo upoznati s Isaacom upoznat će nekog drugog- Willa. Uz zaplete i otkrivanja stvarnih lica drugih likova, životi dva Willa stalno se isprepliću. Vrlo zanimljivo karakterizirani sporedni likovi daju cjelokupnoj knjizi jaču ‘osobnost’ jer još bolje opisuju kakav je svaki Will.

Oba Willa lako je zamisliti kako izgledaju fizički ali i kako bi se ponašali. Meni je pod kožu više ušao Greenov Will baš zbog genijalnih opisa njegovih teškoća i misli.

Knjizi ne nedostaje mladenačkih, pomalo impulzivnih ideja i napetosti. Zabavna, dinamična, na dijelove smiješna, na dijelove tužna priča baš kako to Green radi u svakoj svojoj knjizi savršena je za ljetne dane na plaži.

Recenziju možete pročitati i na Instagramu 🙂

https://fokusnahit.com/proizvod/will-grayson-will-grayson/

Objava John Green: Will Grayson, Will Grayson pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

John Green dobro je poznat po svojim hitovima Greška u našim zvijezdama, Gradovi na papiru, Nikad kraja kornjačama, U traganju za Alaskom… sve su to knjigu koje su me među prvima „uvele“ u čitanje. Zbog toga mi je ova knjiga dugo bila prvi vrhu ‘TBR’ liste.

Isprva neobična- knjiga u kojoj autor recenzira sve oko sebe, pa čak i „krnju naslovnicu“ koja se nalazi u svakoj knjizi.

John Green je pokrio  i recenzirao preko 40 tema tako što je svaku povezao sa svojim osobnim iskustvom i nekom pričom koja stoji iza nje.

Tako u jednom eseju recenzira pjesmu You’ll never walk alone, pa se prebacuje na dijetno piće Dr. Pepper, zatim recenzira Staphylococcus aureus i iPhoneovu aplikaciju za bilješke.

Već je jasno, ova knjiga nije ni približna njegovim prijašnjim djelima. Zbog toga za nju treba odvojiti malo više vremena, pa sam  dnevno pročitala tri do četiri eseja. Iako mi neke teme nisu bile bliske, iz svakog eseja se dalo naći nešto korisno, smiješno ili ‘relatable’ kako naša generacija voli reći.

„Lako je zaboraviti koliko su ljudi čudesni, koliko su neobični i dragi…Mi smo jedini dio poznatog svemira koji zna da je u svemiru.“

Meni možda najdraži esej stoji pod naslovom Naša snaga divljenja. Možda zato što započinje s usporedbom iz Velikog Gatsbya a možda zbog njegovog zaključka.

„Mora da je čovjeku, kad je ugledao ovaj kontinent, barem u času prolaznog zanosa zastao dah u grudima, i da je- našavši se posljednji put u povijesti licem u lice s nečim što je odgovaralo snazi njegova divljenja- morao uroniti u estetska razmišljanja koja nije ni shvaćao ni želio.“

Scott Fitzgerald

U zaključku ovog eseja stoji, po meni možda i najljepše rečenice u knjizi: „Diveći se savršenstvu tog lista, sjetio sam se da estetska ljepota podjednako ovisi o tome kako gledate, kao i o tome što vidite. Od kvarka do supernove, toliko je toga vrijedno divljenja. Ono što manjka jest naša pažnja, naša sposobnost i spremnost da postupamo sa strahopoštovanjem.“

Sviđa mi se što je Green uspio u eseje ubaciti stihove Emily Dickinson, što iz tih eseja saznajemo kako na ljude s rakom utjecala njegova knjiga Greška u našim zvijezdama i što nam je otkrio pjesme koje su utjecale na njegov život.

John Green nam je ovim esejima dao uvid u svoj život i svoje misli. Progovara o ljudima oko sebe, o izazovima na koje nailazi a ponajviše čitatelju daje do znanja da smo svi obični ljudi, koji iz dana u dan uče i spoznaju nove stvari o sebi i drugima.

Jedna stvar koja mi je bila upečatljiva je njegovo zamjećivanje sitnica. Radovanje malim, naizgled nebitnim stvarima i pronalaženje ljepote u svakodnevnim sitnicama.

„Vjeruj. (…) Engleska riječ za vjeruj jest believe, be+live, biti+ živjeti. (…) Vjeruj! Budi živ! Koja riječ!”

Ova knjiga je brzo ušla u top 5 knjiga koje sam pročitala. Zato joj, po uzoru na autora dajem 5 zvjezdica.

„I ja ću, prije ili kasnije, postati sve što je dio svega ostalog. Ali do tada: kakvo je čudo što mogu disati na ovom živom planetu. Kakav je blagoslov biti Zemlja koja voli Zemlju.“

Recenziju možete pročitati i na instagramu 🙂

Recenzija antropocena

Objava John Green: Recenzija antropocena pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Ova knjiga otkriva upravo to. Prekrasna je ovo zbirka o recenzijama John Greena.

John je uplivao u vodu prepunu svega, a isplivao je ostavljajući za sobom za nas brojna pitanja, o čovječanstvu. Ponekad kroz neku poštapalicu, a ponekad uz detaljno, bogato, slikovito opisivanje svakodnevice. Svega onoga s čim se borimo, svih onih potencijalnih problema.

Iako se čini da je ova knjiga laka, to baš i nije tako. Opširno je ovdje obrađen današnji svijet, imamo servirane Greenove misli i emocije koje će nas zbilja baciti u razmišljanje. Ovaj autor dokazao je da možeš savršeno pisati romane i da te ljudi zbog toga mogu voljeti, ali isto tako, da je više nego poželjno pokazati obožavateljima drugu stranu sebe, ogoliti se, predstaviti im se jer; voljeti će te još više. Sigurna sam da je uspio. Mislim da je podigao ljestvicu kada netko kaže “ovo mi je najdraži autor”. Sada ga možemo voljeti i cijeniti i više. Jer nam je dao dio sebe. Ovoga puta to nije bila izmišljena priča, likovi. Ovoga puta je to on uz kritiku na stvarni svijet. I obožavam ga.

S police: Recenzija antropocena (recenzija)

Recenzija antropocena

Objava John Green: Recenzija antropocena pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Zbirku eseja u kojima John Green recenzira planet u kojemu se apsolutno sve vrti oko čovjeka. Tako možete čitati njegovo mišljenje o zalascima Sunca, plišanim medvjedićima pa čak i guglanju neznanaca. Temeljito s mnoštvo dosjetki i detalja na humorističan način John Green pisat će o stvarima koje ga fasciniraju i komentirati ih na sebi svojstven način. Napokon smo upoznali Greena i to kroz zbirku recenzija, a sve što voli i ne voli i kakva su mu mišljenja o neobičnim događajima, pojavama i stvarima saznat ćete u ovoj knjizi.

”Čovjek je tako dominantan na ovom planetu da praktički odlučuje koje će vrste živjeti, a koje umrijeti, koje će brojčano rasti kao kanadske guske, a koje nestajati kao njezin rođak patuljasti žalar. Ali kao pojedinac, ne osjećam tu moć. Ne mogu odlučiti hoće li vrsta živjeti ili umrijeti. Jedva vlastitu djecu natjeram da pojedu doručak.”

John Green kakvog do sad nismo upoznali, John Green kakvog nismo očekivali, ali zato John Green za kojega nam je drago što smo imali prilike čitati. Neodoljivo humorističan, simpatičan, u recenziranju događaja, stvari i pojava, ma zapravo svega čega se mogao dotaknuti, John Green oduševljava u novome žanru u kojemu se okušao. I mogu samo reći kako mi je baš drago što sam čitala ovu zbirku eseja i što nam je Green pokazao dio svoje osobnosti kroz recenziranje. Iako ovo nije Green na kojega smo svi naviknuli i kojega svi volimo, ovo je definitivno bilo ugodno iznenađenje za mene i baš mi je drago što je korona izniknula i nešto dobro. Izgleda da nije donijela samo loše, već je našega Greena i dobro nadahnula i potaknula na ovakav potez.

”Trebao mi je cijeli život da se zaljubim u svijet, no posljednjih godina počeo sam osjećati tu ljubav. Zaljubiti se u svijet ne znači ignorirati ili zanemariti patnju, ni ljudsku, ni ostalu. Zaljubiti se u svijet, barem što se mene tiče, znači promatrati noćno nebo i osjetiti kako vam um pliva u ljepoti i nedostižnosti zvijezda. To znači grliti svoju djecu dok plaču, promatrati kako platane listaju u lipnju.”

Greenoljupci, nemojte očekivati knjigu koja će vas oboriti s nogu i rasplakati kao Greška u našim zvijezdama, očekujte knjigu koju ćete pomalo čitati i neizmjerno uživati. I da, saznat ćete neke stvari koje zasigurno niste znali, ali na simpatičan i humorističan način. To samo Green može ovako!

Knjigoljupka: Recenzija antropocena (recenzija)

Recenzija antropocena

Objava John Green: Recenzija antropocena pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Interesantno je vidjeti količinu znanja koje on nosi, te njegovo istraživanje tema koje obrađuje u svojim esejima/recenzijama. Nije striktno odabrao jednu tematiku, već vrluda raznim područjima i tjera nas na razmišljanje. Možda se i ne slažemo sa njime, ali svakako mu treba skinuti kapu jer se stvari o kojima piše tiču cijelog čovječanstva.

Zatvoren zbog sveopće karantene, uslijed virusa koji nas je okovao na mjestu dvije godine, Green je prisiljen na promišljanje o smislu svega, pa to vrijeme provodi u istraživanju i pisanju o tome. Knjiga je zbirka eseja o našem planetu, te nama samima i odnosu prema svemu što nas okružuje.

John Green je duhovit autor koji na svoj poseban način analizira, te opisuje proturječja samih ljudi.
Na trenutke vrlo komplicirano, ali bogato detaljima, nudi nam pogled na njegovo viđenje situacije u kojima se pronašao, odnosno povijesnih, pa i pretpovijesnih zbivanja. Njegove misli šaraju detaljima koje ja osobno ne bih uspjela upamtiti, no on to s lakoćom obrađuje i ocjenjuje.

U današnje vrijeme svi mi na neki način nešto recenziramo. Bilo da iznosimo svoje mišljenje o kupljenom proizvodu, bilo da govorimo o nekom događaju, filmu, pjesmi ili knjizi- svi izražavamo mišljenje.
Moje mišljenje o knjizi je da me se dojmila. Vrlo je lako čitljiva, no detaljna u tolikoj mjeri da me na trenutke zbunila. Možda to i jest cilj- da čitatelj ne izgubi pažnju, već se potpuno posveti obradi pojedinih tema, te razmišljanju o istima. Možda nam to treba jer smo svi pomalo zakržljali u realnim činjenicama zbog konstantnog gledanja u ekrane. Dokaz da je došlo doba pametnih telefona i ne baš pametnih ljudi.

Preporučam, kao štivo za razmišljanje, ali i za opuštanje. Jer Johnov stil pisanja će zauvijek ostati jednak- duhovit i lagan. Jednostavan i realan. Praktičan i inteligentan.

Bookworm Maja: Recenzija antropocena (recenzija)

Recenzija antropocena

Objava John Green: Recenzija antropocena pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Volim Greena i njegove knjige. Obožavam Greena i njegove knjige. Mislila sam da je to tako jer mi se svidjela tematika o kojoj je pisao, mislila sam da je to bilo zbog ljubavi u knjigama, možda nekad nedorečenog kraja, ali čitajući ovu knjigu shvatila sam da Greenove knjige volim zbog njega.

Toliko malo sam znala o njemu, mislila sam da je obični čovjek koji vodi običan život i s vremena na vrijeme napiše neku predobru knjigu za kojom svi polude i koja stvarno bude predobra. Ali Green ni po čemu nije tek tamo neki običan čovjek. On je čovjek sa svojim problemima, sa svojim vrlinama, koje ja nisam znala sve do čitanja ove knjige.

Prvo, smiješno mi je što ja pišem recenziju na Greenove recenzije, posebno zbog ovog dijela koji se nalazi na koricama knjige gdje piše kako se sve svelo na recenzije. Jednostavno me to zabavlja, ali ja ne dajem ocjene knjigama, jednostavno se ne mogu natjerati da odlučim koja bi ocjena bila fer i korektna za svaku knjigu. Nekad se knjige razlikuju za nijansu i kad bih javno napisala ocjenu, to bi bio neki broj s decimalnim zarezom jer tko zna na kojoj decimali bi bila razlika između dvije ocjene.

Greenov stil pisanja je toliko jedinstven da ga ne mogu ni s kim usporediti i toliko predivan da nemam riječi kojima bih ga opisala. Volim koliko toga što on napiše zvuči tako predivno, što se toliko njegovih rečenica može koristiti kao citati koji su prigodni za skoro sve prilike, a možda čak i za sve prilike. Stvarno sam bila uvjerena da njegove knjige volim zbog toga što su ljubavne, ali ta ljubav je došla zbog njega.

Obradio je toliko teških tema u njegovim knjigama i jedna od dražih bila mi je o OKP-u. OKP je kratica za opsesivno-kompulzivni poremećaj (ako ne znate što je to, slobodno otvorite klikom na ovaj ružičasti tekst koji će vas odvesti na stranicu wikipedije gdje je objašnjeno). U knjizi Nikad kraja kornjačama, glavni lik Aza suočava se s OKP-om. Baš zbog toga mi je to najdraža knjiga. Radnja je isto odlična, ali način na koji je opisano kako se Aza osjeća me jednostavno osvojio. Znam kakav je to osjećaj. Ja bih mogla reći da imam mali OKP s kupovinom online i plaćanjem online i tako svega toga gdje moram unijeti neke podatke. Nakon što napišem adresu, moram ju provjeriti toliko puta jer ima osjećaj da sam nešto krivo unijela, pa me hvata panika jer možda ja ne vidim grešku, a što ako ima greška i dostava mi ode na krivu adresu, a ja sam već platila paket. Onda provjerim to toliko puta kad već više i sama znam da sam prešla normalnu granicu. Nakon pola sata (ako je dobar dan), sama si kažem da je sve u redu i završim s tim, a nekad zna potrajat i sat vremena, čak i više, sve ovisi o tome koliko je bitno to što radim.

Čitajući recenzije u ovoj knjizi, saznala sam da se sam John bori s tim. Tek tad sam shvatila da je Azine osjećaje toliko dobro opisao jer ih je i sam osjećao. Zbog toga mi je bio još draži. Nisam mislila da je to moguće, ali bilo je.

Kroz recenzije u ovoj knjizi, možemo upoznati Greena. Uveo nas je u svoj svijet i bio iskren s nama. Govori nam što mu se svidjelo, što mu se nije svidjelo, govori nam što je utjecalo na njega kao osobu, a što nije. Možemo saznati koliko vjeruje svom bratu Hanku koji se ponaša kao da je on stariji brat, vidimo koliko ga cijeni i koliko voli njegove savjete. Kad mu je potrebna riječ utjehe, obrati se njemu koji mu je pruži. Toliko toga novoga sam saznala o Greenu i kad budem čitala ponovno njegove knjige, gledat ću na njihovu radnju potpuno drugačije, gledat ću koji lik mu je najsličniji i u kojem liku se on sam nalazi.

Dvije recenzije koje su mi se najviše svidjele su Mirisne naljepnice i Zalasci Sunca. Recenzija o mirisnim naljepnicama mi se svidjela zbog toga što govori koliko su mu one bile bitne u djetinjstvu. Priča o zlostavljanju koje je trpio u školi i o tome koliku su mu utjehu one pružile. Smatram da je potrebno puno snage za reći tako nešto velikom broju ljudi. Mirisnim naljepnicama dao je tri i pol zvjezdice. Recenzija o zalasku Sunca mi se svidjela zbog ljepote o kojoj je pisao. Oduševljen je zalascima Sunca i oduševljenjem koje mu pružaju. Zalasci Sunca ga podsjete na psa Williyja koji je preminuo, podsjećaju ga na ranjivost koju je njegov pas pokazivao njemu i sve to me toliko dojmilo da sam ovu recenziju zapamtila kao najdražu od svih koje je napisao. Zalascima Sunca je dao pet zvjezdica.

U recenzijama se dotaknuo toliko različitih tema te je čak pisao i o pandemiji koja je zavladala svijetom. Toliko toga je spomenuo i na prvu ne bih baš vidjela povezanost nekih priča s recenzijama, ali na kraju recenzije dao bi dobar zaključak zbog čega bi sve bilo jasno.

Dosta brzo sam pročitala ovu knjigu. Svakom pročitanom stranicom sve me više zanimalo što još može reći. Nakon nekih priča koje je ispričao, dobila bih osjećaj da nema više ništa privatno za podijeliti, a on bi mi onda dao još neku priču koja bi me iznenadila.

Knjiga mi se jako svidjela. Bila sam malo sumnjičava na početku jer su to ipak recenzije, ali stvarno sam oduševljena pročitanim. Jako mi se svidjelo koliko je toga napisao i koje je stvari recenzirao. Njegove recenzije su stvarno nešto posebno te se nadam da ću jednog dana barem malo oduševljavati kao on. Preporučila bih svim Greenovim ljubiteljima da pročitaju ovu knjigu jer će tako još bolje razumjeti njegove ostale knjige, ali preporučila bih ovu knjigu i onima koji ga žele bolje upoznati. Možete saznati toliko toga zbog čega ćete ga obožavati još više.

Recenzije su kratke i ne morate ih čitati redom. Naravno bolje shvatite njegov život i tijek života ako čitate redom, ali možete pročitati i samo ono što vas zanima. Dajte ovoj knjizi priliku, možda vam se svidi, možda zbog nje zavolite Greena, a možda baš ona bude razlog zbog koje ćete i vi početi pisati recenzije.

Za kraj vam ostavljam nekoliko citata koji su mi se svidjeli.

• “Potrošio sam mjesec dana gradeći jednostavnu ravnu stazu da bih na kraju shvatio da život nije jednostavan, ravan put, već niz vrtoglavih labirinata koji se preklapaju jedan preko drugog.”
• “Kao čovjeku tvoj su najveći problem drugi ljudi. Čine te ranjivim i oslanjaš se na njih. Ali zamisli, umjesto toga, da si rijeka, ili pustinja, ili polarni medvjed u dvadeset i prvom stoljeću. Tvoj najveći problem i dalje su ljudi. Još uvijek te čine ranjivim i oslanjaš se na njih.”
• “Čak i razdvojeni, vezani smo jedni za druge.”
• “Diveći se savršenstvu tog lista, sjetio sam se da je estetika ljepota podjednako ovisi o tome kako gledate, kao i o tome što vidite. Od kvarka do supernove, toliko je toga vrijedno divljenja. Ono što manjka jest naša pažnja, naša sposobnost i spremnost da postupimo sa strahopoštovanjem.”
• “Sve jednom završi ili barem završi sve s čim su se ljudi dosad susreli.”
• “Ne možete vidjeti budućnost – sigurno ne njezine užase, ali ne možete vidjeti ni čuda koja dolaze, trenutke radosti prožete svjetlošću koji čekaju svakog od nas.”
• “Možda ste s tom osobom izašli na ručak, jer ručak je vremenski ograničeno iskustvo, a prisutnost te osobe možete podnijeti samo u malim količinama.”
• “Iskreno vjerujem da je bolje ne znati ništa, nego znati nešto što nije istina.”
• “Svi vole slobodu dok se ne nađu u svemiru, apsolutno slobodni, u svemirskom odijelu sa spremnikom zraka dostatnim za samo četrdeset i pet minuta disanja.”
• “Nema jasne granice između mašte i sjećanja.”

Teninu originalnu recenziju možete pročitati ovdje.

Recenzija antropocena

Objava John Green: Recenzija antropocena pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Stojim na parkiralištu, svjestan da nikada nisam bio ovako daleko od kuće. Tu je i djevojka koju volim, ali koju ne mogu slijediti. Nadam se da je ovo herojski čin, jer ništa teže u životu nisam učinio.

Upravo kada sam napamet krenula pisati da John Green ima tridesetak godina (ako uopće i toliko…) te da je poprilično poznati autor young adult romana, nekoliko me činjenica zaustavilo. Prije svega, John Green nema tridesetak godina (kao što je imao kada sam u srednjoj školi prvi puta pročitala njegovo djelo Greška u našim zvijezdama), već 44 godine, i on nije samo američki romanopisac, već i svojevrsni youtuber i podcaster. Eto, sad kad znamo manje-više osnove o Johnu Greenu, pozabavimo se onime što stvara. John Green bio je među prvim piscima u koje sam se zaljubila do te granice da želim čitati sve što su napisali (pa makar to bio i popis za nabavku u dućanu). Pročitavši njegovo djelo Gradovi na papiru, i otprativši Quentina i Margo (što kroz knjigu, što kroz film) u nastavak njihovih života, kao da sam i sama odlučila okrenuti novi list i prepustila se nekim drugim imenima književne scene kao što su Nafisa Haji, Khaled Hosseini, Diane Setterfield, Carlos Ruiz Zafon, Kate Morton i slični… Ako ste i najmanje upućeni u književnu scenu, znat ćete koje su me razlike naprosto udaljile od Johna Greena i ostavile u onom osjećaju da je to moja srednjoškolska zaljubljenost kada je riječ o književnosti. Međutim, sada kada sam se više od pet godina kasnije vratila stvaralaštvu Johna Greena, nešto starija i u posve drukčijim životnim okolnostima, uviđam koliko sam se prevarila. John Green itekako nadilazi književnost za mlade. Njegove knjige zaista jesu o mladim ljudima, i na neki način su priklonjene njima, ali namijenjene su svim uzrastima i prepune dubine. Gradovi na papiru nedvojbeno pripada toj skupini.

Gradovi na papiru suvremeni je roman koji pokriva zaista širok spektar karakteristika, a sve te boje proizlaze iz tematika ljubavi i odrastanja. Posebnosti ovoga romana su višestruke i one se, lako poput pozadinske melodije, povezuju u cjelinu kojoj je – bez obzira na dok i pripadnost – teško odoljeti i koju je nemoguće zaboraviti. Dok neke knjige imaju nadprosječno jedinstvenu ideju, druge imaju fantastičnu izvedbu, nezaboravne likove ili u potpunosti autentična i zavodljiva mjesta radnje. Vrlo (vrlo!) rijetke knjige imaju sve što je nabrojano. Eh, da – Gradovi na papiru jedna je i od tih. Zahvaljujući samom naslovu knjige, i ideji koja se poigrava ne svima poznatim terminom gradova na papiru (tj. lokacijama koje su od strane kartografa izmišljene i unesene u kartu kako bi se upisao njihov autogram), dovoljno romantičnom i simpatično senzibilnom protagonistu Quentinu, srednjoškolskoj (ali autentičnoj i donekle antiherojskoj) femme fatale Margo, ljubavi iz djetinjstva protegnutoj do srednje škole, koja pridonosi dašku boyhood efekta, uvijek posebnom i karakterno nezaustavljivom najboljem prijatelju Benu, mladenačkoj ekipi koja svakoj (pa tako i ovoj) knjizi pridaje posebnu dimenziju čarolije, putovanju opisanom u duhu avanturističkog humora, i posve osobno i čudesno doživljenim lokacijama – ovaj je roman, kako New York Times predlaže, jako blizu genijalnom.

Kako ja to vidim, svatko od nas barem jedanput doživi neko čudo. Mislim, malo je vjerojatno da će me pogoditi grom, ili da ću osvojiti Nobelovu nagradu, ili da ću postati diktator neke otočne državice negdje na Pacifiku, ili da ću umrijeti od zloćudnoga tumora uha, ili da ću se pak sam od sebe zapaliti. (…) Mogao sam primjerice vidjeti kišu žaba. Ili kročiti na Mars. Ili završiti u kitovoj utrobi. Ili se oženiti engleskom kraljicom, ili preživjeti mjesec na pučini. Ali moje čudo je bilo drukčije. Naime, složilo se tako da od svih kuća u svim naseljima po cijeloj Floridi, živim baš u kući do Marko Roth Spiegelman.

Karakterizacija likova u romanu Gradovi na papiru, izvršena unutar ich kompozicije i zamagljena subjektivnim doživljajem glavnog protagonista Quentina, ostvarena je na veoma zabavan i sveobuhvatan način, čineći likove u istome mahu pamtljivo jedinstvenima i posve pogodnima poistovjećivanju. Štoviše, zahvaljujući liku misteriozne djevojke Margo, Gradovi na papiru obuhvaćaju i pojam čuda, mladenačkog sanjarstva i onih polumaglovitih iskrica međusvijeta u koji u tim godinama zalazimo.

Jedini iole pametan zaključak ovoga osvrta mogao bi biti da John Green nikako nije moja srednjoškolska knjiška ljubav, već je nalik instantnom osvježenju i sam je po sebi književna pojava kojoj ću se rado vraćati. Samim time, to je i roman Gradovi na papiru. Znate već koji je to, onaj jako blizu genijalnom…

Gradovi na papiru

Objava John Green: Gradovi na papiru pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

U prvoj priči glavna junakinja Jubilee Dougal, sprema se za tradicionalnu božićnu večeru koju pripremaju roditelji njezinog dečka Noaha.
No, mirna i ugodna večer vrlo brzo će se pretvoriti u neočekivanu avanturu.
Zahvaljujući njezinim roditeljima i njihovoj opsjednutosti Flobijevim selom Djeda Božićnjaka zbog čega su uhićeni, Jubilee je prisiljena promijeniti planove i otputovati na Floridu baki i djedu.
No nakon što vlak zaglavi u snijegu, a Jubilee se nađe u nepoznatom gradiću, nije niti najmanje svjesna koliko će joj se promijeniti život, a sve to zahvaljujući jednom zgodnom i šarmantnom neznancu.

John Green donosi nam priču o troje prijatelja čiju će isplaniranu i mirnu Badnju večer uz filmove Jamesa Bonda, promijeniti poziv prijatelja koji radi u Waffle houseu i koji će ih moliti da hitno donesu igru Twister. To se ne čini kao težak zadatak, ali snježna mećava sve će zakomplicirati.
No zahvaljujući ovoj avanturi, za dvoje prijatelja život će se neočekivano promijeniti.

Treća priča je o djevojci Addie koja je iznenada prekinula s dečkom zbog prevelikih očekivanja.
Vrlo brzo je požalila zbog te odluke. Dane provodi u tugovanju i traži rješenje, no usput će zahvaljujući ljudima oko sebe shvatiti kako je ona ta koja se mora promijeniti.
Njezina smjena u Starbucksu i jedna molba prijateljice, odvest će je u neočekivanu avanturu a usput će joj pomoći pri rješavanju njezinog problema.

Ova knjiga mi nije mogla doći u bolje vrijeme. Čitala sam ju dok je vani snježilo i to mi je donijelo jedan poseban ugođaj.
Sve tri priče su mi se svidjele, dobro su osmišljene i zanimljive, te se brzo čitaju. No, moram priznati da mi je prva bila najbolja i uz nju sam se najviše nasmijala. Jubilee i Jeb su me odmah osvojili.
Ove predivne priče osim snježnih avantura, donose nam i zanimljive likove, puno smijeha, topline i romantike, te pravu zimsku i blagdansku atmosferu.

Ako volite romane za mlade i tražite nešto lagano, zanimljivo i romantično, ova knjiga će vam se zasigurno svidjeti.
Po mom mišljenju, autori su to odlično odradili.
Ja sam zaista uživala u ugođaju koji su mi donijele ove simpatične priče.
Ukoliko još niste pročitali ovu knjigu, svakako vam ju preporučujem!

“Adeline, stvari si činiš puno težima nego što bi trebala” , rekla je. Blesava djevojko, nije bitno ono što svemir daje nama. Bitno je ono što mi dajemo njemu.”

Pada snijeg – P. S. I Love Books

https://fokusnahit.com/proizvod/john-green-pada-snijeg/

Objava John Green, Maureen Johnson i Lauren Myracle: Pada snijeg pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Pisati o ljubavi. Kako jednostavno zvuči. Ljubav, kao esencija sama po sebi nameće se svojom potrebitošću, neuvjetovanim smislom i podrazumijevanjem u onoj težnji svakoga od nas da volimo i budemo voljeni.
Pročitala sam stotine knjiga, ali nikada knjigu koja je ljubav ovako provukla pod bol. Suptilno, nenametljivo postojanu u dahu osobe dok živi, pa valjda i nakon toga.
Čitajući ljubavnu priču između Augustusa i Hazel – ljubavnu priču između života i smrti, neprestano mi se mislima vrtjela misao kakav to mora biti osjećaj kad ti nedostaje budućnost. Svjesno. Kad znaš da je nemaš. Ali imaš 17 godina i upravo si se zaljubila.
Augustus je zgodan lik, atletski , sa pomaknutim smislom za humor, prelijepim očima i rakom u remisiji. Momak koji je zavolio Hazel i dao joj vječnost unutar njihovih odbrojanih dana. Blagoslov mini beskonačnosti koju su posjedovali u svega nekoliko mjeseci.
Više puta Augustus je ponovio kako svijet nije tvornica koja ispunjava želje i ta mi se rečenica urezala u pamćenje, onako za zauvijek.
Knjiga koju nam je John Green servirao sve je samo ne običan roman. Ovo je lekcija. Servirana onako brutalno, iskreno, prožeta humorom, radosti i boli. Životna salata mogućnosti i okolnosti koje nam padnu po kakvoj slučajnosti s kakvom mi veze nemamo.
Knjiga koja osvještava i skreće pažnju koliko je ljubav esencija za život koliko god trajao i kako god izgledao oblik koji bismo najradije ljubili. Svi smo je jednako žedni i svi je jednako zaslužujemo.
Knjiga koja podsjeća kako smo prolazni i kako se apsolutno ništa ne podrazumijeva. Sve su nastojanje i molećive želje da budu ostvarene.
Hrpa smo snova. Hodajućih individua od ljubavi do ljubavi.
„Zaljubljen sam u tebe i znam da je ljubav tek urlik u prazninu, u zaborav koji je s vremenom neumitan, da smo svi osuđeni i da će doći dan kad će se svi naši napori pretvoriti u prah, i znam da će sunce gutati jedinu zemlju koju ćemo tada imati, ali zaljubljen sam u tebe.“- rekao je Augustus Hazel jednog dana znajući sve i ne znajući ništa osim da je voli.

„Greška u našim zvijezdama“ nije tek knjiga u nizu. Jedna je od onih koje će vas rastaviti pa nanovo sastaviti u neku bolju verziju čovjeka.
Koliko god dana je pred nama zgrabimo ih srcem i svim osjetilima. Volimo.
I pomislimo tu i tamo na ovakve priče da nam dušu osnaže, misao probude i zahvalnost osvijeste.

https://web.facebook.com/2002192180069993/posts/2489448344677705/?_rdc=1&_rdr

https://fokusnahit.com/proizvod/john-green-greska-u-nasim-zvijezdama/

Objava John Green: Greška u našim zvijezdama pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.

Na samom početku ove predivne knjige susrećemo se s ovim citatom koji je sama nit vodilja ove priče. Nevjerojatno je da jedna rečenica sažima sve što je autor htio svojim pisanjem predočiti. Ovo je roman o tinejđerima, ali je i puno više od toga. Primijenjiv je u mnogim situacijama i kod raznih generacija.

Pratimo doživljaje mlade Aze i njene najbolje prijateljice Daisy koje odluče posjetiti sina nedavno nestalog milijunaša. Davis je Azin dobar prijatelj iz djetinjstva i ona uopće ne razmišlja o mogućem iznosu koji se nudi onima koji pronađu odbjeglog milijunaša. Daisy ipak ima malo drukčije ideje. Nakon što kontaktiraju Davisa, Azin se svijet pomalo počinje komplicirati. Naime, Aza pati od poremećaja koji joj remeti svakodnevni život. Gade joj se mikrobi i bakterije toliko da ponekad samu sebe ne može pogledati ili dotaknuti. Izjedaju je razne misli i pomalo uništavaju odnos s drugim ljudima. Čini se da je Davis jedan od rijetkih koji ju razumije.

Jako mi se svidio ovaj roman, od same tematike pa do Greenova stila pisanja. Jednostavno, ali duboko. Pametno, ali nepretenciozno. Green na predivan način prikazuje prijateljsku ljubav i njenu važnost, ljepotu prve ljubavi i njenu nevinost i iskrenost. Glavni su likovi različiti, ali i slični, svaki ima svoje probleme s kojima se mora nositi, kao da nije dovoljno to što su tinejđeri. Osim tih svakodnevnih problema koji se njima čine najvećima, Green obrađuje i jednu ipak malo ozbiljniju temu, a to je tema bolesti koja igra vrlo važnu ulogu na ovim stranicama. Važna je jer u potpunosti zaokuplja glavni lik i ne dopušta mu da bude adolescent poput drugih. Aza je sretna jer ima podršku ljudi oko sebe, ali i dalje osjeća da je ne razumiju u potpunosti.

Nekome tko se nije suočio s ovakvim ili sličnim problemima teško je shvatiti što se događa u tim glavama, gdje svakodnevni problemi nisu najgori, gdje jedan puno gori neprijatelj vreba i nikad ne znaš kad će napasti i uništiti ti život. Nažalost, teško mu se suprotstaviti i situacija se često samo pogoršava. Teško je i napisati nešto smisleno, a ne zvučati kao da pametuješ. Jer, kao što i citat na početku teksta kaže, nitko ne vidi svijet na isti način i koliko god mislili da nekoga poznajemo, ne možemo znati što mu je glavi i s čime se suočava. Zato mi je ovaj roman toliko fascinantan, ali me u isto vrijeme ostavio bez riječi. Svatko će ga doživjeti na svoj način, nekome će biti naporan, nekome dosadan, ali mislim da bi se svi trebali upustiti u Azinu avanturu i pokušati razumijeti da mnogi ne mogu protiv sebe i koliko god se trudili, ponekad je ono što ih opsjeda jednostavno jače. Ali ponekad postoji i svjetlija strana i vidi se izlaz na kraju tunela, posebice ako uza sebe imamo nekoga tko ima hrabrosti hodati s nama kroz njega.

Objava John Green: Nikad kraja kornjačama pojavila se prvi puta na FokusNaHit!.