Fredrik Backman: Svakog jutra put do kuće sve je duži

Nakon čitanja „Medvedgrada“ Fredrik Backman je zasluženo zasjeo na tron najdražih mi pisaca. Način na koji ulazi u živote i misli svojih junaka, običnih ljudi kakvi i nas okružuju, način na koji iznosi njihove emocije, ali i na koji u nama izaziva cijeli spektar emocija zaista je nešto posebno, nešto zbog čega bih se kajala cijelog života da nisam osjetila. Iako je ova knjiga izgledom i obujmom miljama daleko od „Medvedgrada“ i njegova nastavka, autor je i ovog puta, u tako malo stranica, uspio kod mene izazvati istu emociju i motivirati me na dublje promišljanje o temama koje iznosi.

Autor se ovog puta bavi odnosima između jednog djeda i njegova unuka, između mladića i njegove velike ljubavi te između oca i njegova sina. Osim svih navedenih likova, javlja se i jedan nepozvani gost kakvog nitko od nas ne želi u blizini sebe ili bližnjih, jedna opaka bolest. Bolest koja odnosi pamćenje, s kojom život izgleda kao da osoba konstantno nešto traži po džepovima, iz prve su to samo ključevi a s vremenom to postaju drage osobe i uspomene koje smo stjecali cijelog života. Ta užasna bolest zapravo donosi kraj prije kraja i zbog nje osoba gubi svoju bit te zaboravlja tko je i gdje je. Upravo u takvoj situaciji nalazi se jedan otac, jedan djed i jedan voljeni suprug. Svjestan je što ga je zadesilo i spreman je napraviti sve što je u njegovoj moći da svoje bližnje pripremi na svoj odlazak prije odlaska.

Autor na prekrasan način i kroz slikovite opise prikazuje kako izgleda tijek gubljenja pamćenja, a posebno mi se svidio sljedeći primjer: „Tlo na trgu oko fontane bilo je prekriveno tvrdim kamenim pločama. Netko je svuda po njima bijelom kredom ispisao napredne matematičke proračune, ali su magloviti ljudi sada užurbano koračali gore-dolje po njima, i đonovima cipela brisali jedan po jedan broj, sve dok nisu preostale samo raštrkane crtice duboko urezane u kamen. Fosili jednadžbi.“ Trg simbolizira djedovo pamćenje, čijeg je nestanka djed itekako svjestan i hrabro se nosi s njime.

Od svih odnosa koji se izmjenjuju kroz knjige posebno me dotaknuo onaj između djeda i unuka. Povezani su posebnim neraskidivim vezama, rado provode vrijeme zajedno i veoma su slični. Djed s njime nadoknađuje vrijeme koje nije znao mudro iskoristiti sa svojim sinom, a koliko ga voli govori činjenica da ga zove Noahnoah jer mu se unukovo ime sviđa dvostruko više od svih ostalih imena.

Na moj dojam uvelike utječe i činjenica da sam knjigu čitala u posebno osjetljivo vrijeme godine kada sam i sama naprasno izgubila djeda za kojeg sam bila jako vezana, baš kao Noah za svog. Čitanje je izazvalo brojne emocije u meni jer nikada nisam prežalila činjenicu što nisam imala priliku oprostiti se od njega, vidjeti ga ili čuti po posljednji put. Upravo zbog toga ova knjiga ima neku posebnu težinu i važnost za mene, ali mislim i da nam svima šalje jako bitnu i veliku poruku. Nikada ne znamo koliko vremena je ispred nas, ali niti koliko je ispred naših bližnjih i zato je jako važno da svaki trenutak koji imamo priliku provesti skupa uistinu i provedemo tako, ali i u miru, ljubavi i slozi. A u slučaju da nekoga i zadesi ovakva bolest, na nama je da im olakšamo put na kojem se gube, put koji je svakog jutra sve duži.

Svakog jutra put do kuće sve je duži, Fredrik Backman

https://fokusnahit.com/proizvod/svakog-jutra-put-do-kuce-sve-je-duzi/