Fredrik Backman: Mi protiv vas | by Učitaj se 14/01/2021

“…samo se pretvaramo da je hokej kompliciran, jer on to zapravo nije.
Kad makneš sve one besmislice koje ga okružuju, to je jednostavna igra: svakom po palica, dvije mreže, dvije momčadi. Mi protiv vas.”

Hokejaški klub Medvedgrad uvijek je bio središte svog zabačenog grada na rubu šume. I kada se stanovnici Medvedgrada baš ni oko čega drugog ne bi mogli složiti, uvijek bi se svi složno okupljali na hokejaškim utakmicama, složno i jednoglasno bodreći svoj klub. U zajednici različitih skupina ljudi, on je uvijek bio ono nešto što ih sve povezuje. I još je. Samo je pitanje koliko dugo.

Hokejaški klub Medvedgrad u nezavidnoj je poziciji. Iako je iza njega sjajna sezona juniorske momčadi, ta sezona ipak nije završila pobjedom, a sve je dodatno ukaljao slučaj silovanja u kojem je počinitelj bio glavna zvijezda juniorske momčadi. Sve je to dodatno produbilo već postojeće podjele u društvu, a sada gradsko i regionalno vijeće razmišlja o tome da ukine HK Medvedgrad i sve resurse prebaci u susjedni Hed.

Tu na scenu stupa politika, i pruža ruku spasa klubu i njegovom menadžeru, Peteru Anderssonu. Naravno, uz određenu cijenu. Pitanje je samo koliko će dodatnih troškova ta cijena izazvati jednom kad dođe na naplatu i tko je i koliko spreman učiniti da spasi klub i, posredno, svoj grad?

“Politika je beskrajan niz pregovora i kompromisa, no iako su procedure često komplicirane, temelji su uvijek jednostavni: svatko želi biti plaćen, na ovaj ili onaj način, pa većina dijelova svih birokratskih sustava funkcionira na isti način. Daj mi nešto, pa ću ja tebi nešto zauzvrat. Tako gradimo civilizacije.”

U opisima zakulisnih igara oko očuvanja jednog hokejaškog kluba, Backman savršeno pronicljivo i precizno ocrtava načine na koje politika uvijek djeluje. Igre su to kojima svi mi svakodnevno svjedočimo, na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Meritokracija je utopija. Uvijek i svugdje stvar je samo u tome čiji ciljevi imaju za usputnu postaju ostvarenje i nekog javnog dobra.

“Jedan potpis na listu papira u zamjenu za potpis na drugom. Birokracija na djelu. (…) Svi želimo da nas plate, jedina je razlika među nama u tome koju valutu preferiramo.”

Ako ste čitali ‘Medvedgrad’, onda ste već dobro upoznati sa svim likovima koje ćete pronaći i u ovoj knjizi. Prethodno čitanje ‘Medvedgrada’ nije nužno da biste uspjeli sve pohvatati u ovom romanu, koji je ‘Medvedgradov’ nastavak, ali za bolje razumijevanje vam to svakako preporučam. Osim toga, Backman je tako sjajan pisac, a ‘Medvedgrad’ tako sjajan roman, da bi bila čista šteta da ga propustite.

Priča se i ovdje vrti uglavnom oko hokejaškog kluba i likova s njime neposredno povezanih, ali sam sport nije ono centralno u ovoj priči; fokus je na zajednici i odnosima unutar te zajednice. Peter Andersson, menadžer HK Medvedgrad, pokušava još jednom spasiti svoj klub od propasti, dok je istovremeno nemoćan isto napraviti s vlastitom obitelji. Njegova kći Maya još pokušava naučiti nastaviti normalno živjeti nakon silovanja, svjesna da je taj čin nju slomio, ali njenu obitelj gotovo posve uništio. Mayin mlađi brat Leo najteže se nosi sa cijelom situacijom i izlaz vidi u nasilju, koje, zbog mogućeg ukidanja hokejaškog kluba Medvedgrad i pripajanja njegovih resursa Hedu, između ova dva susjedna grada sve više buja.

Mnogo je pitanja koje Backman u ovom romanu postavlja, ali generalno se sva ta pitanja svode na jedno: tko je kriv? Kada dođe do onog neizbježnog, kada nasilje eskalira u tragediju koju je svatko mogao predvidjeti, tko snosi krivnju za to što se dogodilo? Oni upleteni, oni s lošim namjerama, oni s dobrim namjerama, ali neskloni miješanju, ili čitava zajednica?

“Istina o većini ljudi jednostavna je koliko i nepodnošljiva: rijetko želimo ono što je najbolje za sve. Uglavnom želimo ono što je najbolje za nas same.”

Posebnost ovog romana je i ta što ćemo se u njemu itekako prepoznati. Nasilje i mržnja nikome s ovih prostora nisu strani, bilo da se ta mržnja odnosi na suprotstavljene navijačke skupine ili različite skupine društva. Ako se ne mrzimo na relaciji Dinamo-Hajduk, mrzit ćemo se na relaciji Hrvati-Srbi, ili nekoj drugoj, jednako ‘prikladnoj’. Razloge za mržnju uvijek je lako pronaći. I ne raspiruju ju uvijek oni očiti krivci.

“Tko je gori: tipovi s tetovažama na vratu ili oni u odijelima i kravatama?”

Sve probleme društva koje je već načeo u ‘Medvedgradu’, poput odnosa prema žrtvama silovanja, ženama i marginaliziranim skupinama u društvu, Backman ovdje još produbljuje i nadopunjuje, obuhvaćajući probleme nasilja, poticanja na nasilje, šikaniranja različitih, toleriranja mržnje kada pojedincima to pogoduje, međusobnog nesvaćanja i iskakanja iz uobičajenog, društveno prihvaćenog kalupa. A on to radi tako pronicljivo, savršeno pogađajući u samu srž problema, prisiljavajući nas da doista i vidimo ono u što cijelo vrijeme gledamo, ali nam nikada stvarno ne uđe u fokus.

“Trče samo ondje gdje ima svjetiljki, ne razgovaraju, no obje misle isto: dečki nikad ne razmišljaju o svjetlima, to u njihovim životima ne predstavlja problem. Kad se dečki boje mraka, boje se duhova i čudovišta, ali kad se djevojke boje mraka, boje se dečki.”

Ovaj roman sjajno opisuje i još uvijek gorući problem prihvaćanja bilo kakve različitosti u sportu. Naravno, društvo se polako mijenja i uči prihvaćati ono što mu je do sada bilo nepojmljivo, ali mržnja i netolerancija i dalje su prisutne, i dalje su na nekoga usmjerene, i dalje nekoga bole.

“Najdublje rane zadaju male stvari, izbor riječi koji drugi uzimaju zdravo za gotovo, kao kad ‘peder’ koriste kao uvredu. ‘Igraš kao peder!’ ‘Pederski sudac!’ ‘Jebeni pederski aparat za kavu ne radi!’ S pomoću pet malih slova opisuje se slabost, glupost, sve što ne radi kako treba. Sve što ima greške.

(…)

To su samo riječi. Samo slova. Samo ljudsko biće.”

Sjajna stvar kod ove knjige je što ona ne samo da oslikava sve te probleme u društvu, već nas uči i kako da te probleme prestanemo ignorirati, uči nas da na nasilje i mržnju odgovorimo tolerancijom i prihvaćanjem. Govori nam da nije tako teško svijet učiniti boljim mjestom, trebaš se samo malo potruditi. Tako da idući put na izjave tipa ‘tako je to u sportu’ i ‘tako je to u braku’ i ‘sama je to tražila’, i ‘što možemo’ – imamo spreman odgovor: možemo puno toga.

“‘Ali što možemo?’
(…)
‘Pobrinuti se da idućeg klinca koji kaže da je na neki način različit dočeka slijeganje ramenima. Trebamo mu reći: ‘Pa što? To nije važno, zar ne?’ Tako jednog dana možda neće biti homoseksualnih hokejaša i ženskih trenerica. Oni će biti hokejaši i treneri.'”

Nisam neki fan sportskih knjiga, no ova me osvojila, kao, uostalom, i svaka druga koju Backman napiše. Dobro, ovo nije sportska knjiga u tom smislu, sport je ovdje samo dio priče. Ali čak i taj dio me uspio privući. Može biti da mi je tek sad malo jasnije što svi ljudi u sportu vide. My point is: ne morate voljeti sport, niti hokej, da biste zavoljeli ovu knjigu, ali lako biste – uz nju – mogli zavoljeti i hokej. Uostalom, imamo i mi sjajne Medvjede na ovim prostorima za koje možemo navijati. 🙂 Zig-zag!

“Zašto svi vole timske sportove? Jer želimo biti dio skupine? Za neke je ljude odgovor jednostavno kako je momčad obitelj. Za sve koji trebaju dodatnu ili nikad nisu ni imali obitelj.”

« Fredrik Backman: Svakog jutra put do kuće sve je duži | by Učitaj se
Fredrik Backman: Svakog jutra put do kuće sve je duži | by Life&Socks »