Fredrik Backman: Pobjednici| by Učiteljica čita 29/01/2024
Benjiju, našem najdražem junaku, sada je dvadeset godina, od kojih čak posljednje dvije nije stao na klizaljke. Upravo toliko prošlo je od događaja koji je uzdrmao cijelu zajednicu, događaja nakon kojeg mnogi više nikada neće biti isti. A sada se on i Maya vraćaju u rodni kraj, isti onaj iz kojeg su pobjegli u nadi da će pronaći svoje mjesto pod suncem, sreću koju im Medvedgrad nije mogao osigurati. Kako to nekako i inače biva, ništa lijepo ih ne dovodi natrag. Sve se dodatno pogorša kada ih pogodi strašna oluja nakon koje se ponovno razbukta rivalstvo između Medvedgrada i Hada. Naime, primorani su trenirati na istome klizalištu i teško je uopće pretpostaviti kojem klubu taj podatak teže pada. Uz to, provodi se istraga poslovanja hokejaškog kluba Medvedgrad koja će otkriti i više no što je trebala te time uzdrmati cijelu zajednicu.
Medvedgrad je knjiga koju sam zavoljela već nekako s prvim stranicama, donijela mi je brojne drage junake o kojima sam jedva čekala dalje čitati. I sada kada smo napokon dočekali i treći nastavak, onaj posljednji, pristupila sam mu s vrlo pomiješanim osjećajima, jedva sam ga čekala čitati, ali znala sam i da je to konačan rastanak od likova koje toliko volim. Ipak, utjeha je u tome da me autor niti jednom stranicom, ma čak ni rečenicom, nije razočarao. Ista napetost i neizvjesnost kao u prethodne dvije knjige, ista količina predivnih misli i citata, lijepih i motivacijskih poruka, vrlo snažne emocije, teške i važne teme, toliko toga unutar samo jedne knjige.
Medvedgrad je poseban grad, on je hokejaški grad i u njemu je sport više od sporta, svi koji misle drugačije griješe. Sport spaja stanovnike tog mjesta, zbog njega se okupljaju, vesele, ali i svađaju. Zbog hokeja čak i oni najozbiljniji i jako strogi barem na nekoliko minuta mogu zaboraviti da su odrasle osobe, obuti klizaljke i uzeti štap, pa s dječjom radošću i bezbrižnošću zaigrati, kao da sutra ne postoji, jer možda i ne postoji. Stanovnici Medvedgrada zaista jesu jako povezani, iz nebrojenih primjera uviđamo tu njihovu povezanost, ljubav koje imaju za članove svoje obitelji, za ljubimce, susjede, poznanike, a čak i za one koje ne poznaju toliko dobro. Svima će priskočiti u pomoć, otrgnuti i od svog dijela samo da bi nekome pomogli.
Kroz ovaj roman autor se ponovno dotiče mnogih važnih tema. Jako mi se svidjelo što naglašava snagu pravog i istinskog prijateljstva, primjerice Ana i Maya se ne vide mjesecima, ali kada se sretnu odaju dojam kao da su se vidjele prije nekoliko sati. To je odraz onog iskonskog, najdubljeg prijateljstva, onog kojem niti godine niti kilometri ništa ne mogu napraviti. Uviđamo i u kojoj mjeri utječemo na živote ljudi s kojima nismo u direktnom kontaktu, no nekako ipak naši postupci i riječi imaju utjecaja na njih. Nekada to možda i ne radimo namjerno ili iz neke zle namjere, no posljedice mogu biti raznovrsne. Navest ću još samo jednu temu o kojoj sam puno razmišljala, ostale vam ostavljam da otkrivate sami, a to je talent. Mnogi ljudi spominju talent kao da on dolazi sam od sebe, da su neki ljudi jednostavno rođeni s talentom i bivaju najbolji u određenom segmentu života. Odličan primjer ovdje je Amat, utjelovljenje brojnih poznatih sportaša, Amat koji je uvijek prvi ujutro na ledu i koji posljednji odlazi kući, koji trenira godinama, koji trči dok ne osjeti mučninu, koji je apsolutno sve uložio u hokej. I ovdje ću sada prepisati rečenicu koja iskazuje i moje mišljenje o talentu, rečenicu koju ću dugo pamtiti i koja bi nam trebala prva pasti na pamet kada se kao tema ukaže talent: „Jedino što je naučio o talentu jest da je jedini talent koji nešto vrijedi onaj da se predaš treningu“. Ne morate se slagati s rečenim, ali nadam se da ćete barem zastati i promisliti o tome.
Pobjednici su knjiga koja donosi pregršt mudrih poruka, koja istovremeno pruža utjehu, ali donosi i neke strahove. Cijela radnja odiše određenom napetošću i neizvjesnošću, autor nam kao i inače kroz usputne rečenice daje naslutiti u kojem smjeru će se radnja razvijati i kakve sudbine čekaju neke junake te nas time drži prikovanima za knjigu do samog kraja. A kraj, kraj je nešto što bih voljela ponovno pročitati po prvi put i nešto što bih voljela da nikada nisam niti pročitala. Iako je jako dugo bilo jasno u kojem smjeru će se sudbine nekih junaka razvijati, u meni je tinjala nada da sam baš sve krivo razumjela. Unatoč tim najavama i autorovim smjernicama, posljednjih trideset stranica sam čitala u grču, slomljena srca, suznih očiju, raspadnuta i neutješna. Jer takvi su likovi ove priče, vežete se za njih kao za najdraže prijatelje i iako znate da je kraj teško se oprostiti s njima. Od sveg srca vam želim da se družite s njima, da ih upoznate ako slučajno još niste i pustite da vas uvedu u svoj svijet.
Recenziju možete pročitati i na linku 🙂