Blog

Fredrik Backman: Svakog jutra put do kuće sve je duži | by Učiteljica čita

 

Nakon čitanja „Medvedgrada“ Fredrik Backman je zasluženo zasjeo na tron najdražih mi pisaca. Način na koji ulazi u živote i misli svojih junaka, običnih ljudi kakvi i nas okružuju, način na koji iznosi njihove emocije, ali i na koji u nama izaziva cijeli spektar emocija zaista je nešto posebno, nešto zbog čega bih se kajala cijelog života da nisam osjetila. Iako je ova knjiga izgledom i obujmom miljama daleko od „Medvedgrada“ i njegova nastavka, autor je i ovog puta, u tako malo stranica, uspio kod mene izazvati istu emociju i motivirati me na dublje promišljanje o temama koje iznosi.

Autor se ovog puta bavi odnosima između jednog djeda i njegova unuka, između mladića i njegove velike ljubavi te između oca i njegova sina. Osim svih navedenih likova, javlja se i jedan nepozvani gost kakvog nitko od nas ne želi u blizini sebe ili bližnjih, jedna opaka bolest. Bolest koja odnosi pamćenje, s kojom život izgleda kao da osoba konstantno nešto traži po džepovima, iz prve su to samo ključevi a s vremenom to postaju drage osobe i uspomene koje smo stjecali cijelog života. Ta užasna bolest zapravo donosi kraj prije kraja i zbog nje osoba gubi svoju bit te zaboravlja tko je i gdje je. Upravo u takvoj situaciji nalazi se jedan otac, jedan djed i jedan voljeni suprug. Svjestan je što ga je zadesilo i spreman je napraviti sve što je u njegovoj moći da svoje bližnje pripremi na svoj odlazak prije odlaska.

Autor na prekrasan način i kroz slikovite opise prikazuje kako izgleda tijek gubljenja pamćenja, a posebno mi se svidio sljedeći primjer: „Tlo na trgu oko fontane bilo je prekriveno tvrdim kamenim pločama. Netko je svuda po njima bijelom kredom ispisao napredne matematičke proračune, ali su magloviti ljudi sada užurbano koračali gore-dolje po njima, i đonovima cipela brisali jedan po jedan broj, sve dok nisu preostale samo raštrkane crtice duboko urezane u kamen. Fosili jednadžbi.“ Trg simbolizira djedovo pamćenje, čijeg je nestanka djed itekako svjestan i hrabro se nosi s njime.

Od svih odnosa koji se izmjenjuju kroz knjige posebno me dotaknuo onaj između djeda i unuka. Povezani su posebnim neraskidivim vezama, rado provode vrijeme zajedno i veoma su slični. Djed s njime nadoknađuje vrijeme koje nije znao mudro iskoristiti sa svojim sinom, a koliko ga voli govori činjenica da ga zove Noahnoah jer mu se unukovo ime sviđa dvostruko više od svih ostalih imena.

Na moj dojam uvelike utječe i činjenica da sam knjigu čitala u posebno osjetljivo vrijeme godine kada sam i sama naprasno izgubila djeda za kojeg sam bila jako vezana, baš kao Noah za svog. Čitanje je izazvalo brojne emocije u meni jer nikada nisam prežalila činjenicu što nisam imala priliku oprostiti se od njega, vidjeti ga ili čuti po posljednji put. Upravo zbog toga ova knjiga ima neku posebnu težinu i važnost za mene, ali mislim i da nam svima šalje jako bitnu i veliku poruku. Nikada ne znamo koliko vremena je ispred nas, ali niti koliko je ispred naših bližnjih i zato je jako važno da svaki trenutak koji imamo priliku provesti skupa uistinu i provedemo tako, ali i u miru, ljubavi i slozi. A u slučaju da nekoga i zadesi ovakva bolest, na nama je da im olakšamo put na kojem se gube, put koji je svakog jutra sve duži.

Napiši komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>