Heather Morris: Tetovirer iz Auschwitza | by Knjige, knjige knjigice 05/02/2018
Iako ne volim klišeje i stereotipe, oni postoje i nastali su upravo zato što su, u većini slučajeva – istiniti. A jedna od takvih, često spominjanih, misli je i ona da “život piše najljepše priče”. Da pišem osvrt na ovu knjigu u jednoj rečenici, mislim da bi to bila upravo ta; jer to je prvo što mi je palo na pamet nakon čitanja “Tetovirera iz Auschwitza”.
Drugo što mi je palo na pamet također je klišej, onaj da u životu treba imati sreće (kada pročitate ili, ako ste pročitali, znat ćete na što mislim), ali, usprkos klišejima koje spominjem, ova knjiga je daleko od toga, jako daleko… Nije ni po čemu stereotipna, štoviše, vrlo je posebna i jedna od onih koje se pamte.
Ovo je priča Slovaka židovskog podrijetla Lalija Sokolova koji je bio jedan od mnogih koji su, tijekom II. svjetskog rata, boravili u tom zloglasnom logoru.. Neću reći “koji je završio”, jer Lali u Auschwitzu, za razliku od mnogih, tamo nije završio (svoj život)… Jedan njegov dio mu je čak i počeo. Upravo je tamo, u tom vremenu straha i patnje, u danima kada je smrt vrebala na svakom koraku, Lali upoznao Gitu, ljubav svog života.
Onima koji su, kao ja, vrlo oprezni s knjigama ovako potresne tematike, moram odmah istaknuti da ova knjiga nije onoliko “teška” koliko, vjerojatno, djeluje. Naravno, kad u naslovu imaš Auschwitz, znaš da te baš ne čekaju stranice pune “udri brigu na veselje” sadržaja, ali ova priča, koju je autorici ispričao sam Lali, odiše njegovim pogledom na život, dinamikom, čak i optimizmom… Takvoj atmosferi mislim da pridonosi i način na koji je pisana, naime, ovo je prvo rađeno kao scenarij, a onda uobličeno u roman. Tako da imamo kratke, čitke rečenice, a gotovo si svaki prizor odmah možemo zorno predočiti. Zbog takve strukture, ali i iznimno napete radnje, “Tetovirer” se jako brzo i lako čita. Ne odmaže ni činjenica što znamo da priča ipak ima sretan kraj, barem što se tiče našeg glavnog junaka, naravno, koji je preživio i sve nam ovo ispričao. Iako je jako teško reći tj. napisati da je išta “sretno” vezano na Auschwitz i njegove, mnogobrojne, nevine žrtve.
No, svi, uglavnom znamo što se događalo po njemačkim logorima, ali u ovoj priči doznajemo i neke stvari koje, možda, i nismo znali. Počevši već od “zanimanja” glavnog lika… Svi znamo da su logoraši bili obilježeni brojevima, ali sumnjam da smo se mnogi zapitali tko ih je tim brojevima označavao ili da smo pomišljali na ljubavne priče u takvom okruženju. A to se samo neke od elemenata koji ovu knjigu čine prilično jedinstvenom. Ovdje imamo jedan “pogled iznutra” čovjeka koji je preživio, koji se snalazio, pomagao drugima, koji se zaljubio, ljubio i koji je, uz sva ograničenja i poniženja života logoraša, ipak uspio sačuvati svoj zdrav razum i, ono najvažnije – svoju ljudskost.
Jedna od stvari koje su me oduševile u Lalijevoj priči, u opisu svakodnevice u logoru je izraziti kontrast između ljudi tj. između Nijemaca i logoraša. Dok su Nijemci surovi, okrutni; ubijaju logoraše zbog sitnica, čak i zato jer su, eto, taj dan loše volje; tu je i ozloglašeni doktor Mengele koji je ljude koristio, doslovno, kao pokusne kuniće, a onda su tu i logoraši koji si međusobno pomažu, ljudi i sami napola živi gledaju kako ublažiti patnju drugima, kako im pomoći preživjeti još jedan dan; u tim uvjetima gdje se, s jedne strane ljudi ponašaju (puno) gore od životinja s druge strane, u neljudskim uvjetima, dolazi do procvata ljudskosti i brige za bližnjeg.
Vjerojatno nije uvijek i svugdje bilo baš tako, ali na taj nam je način Lali ispričao svoju priču, a kako znamo da ju je preživio, da ovo nije djelo fikcije, ova nas knjiga može i mnogočemu poučiti. Dati nam “naputke za preživljavanje” u nemogućim uvjetima. Naravno, ne mislim sad da postoji mogućnost da nas zadesi sudbina slična njegovoj, ali i danas se često nađemo u situacijama kada se zapitamo gdje je ljudima ljudskost (počevši od okrutnosti djece prema djeci u vrtićima i školama, preko mučenja životinja pa nadalje) ili pak svoj život uzimamo “zdravo za gotovo”. Ova će nas knjiga podsjetiti na to kako je malo potrebno da život kakvog poznajemo nestane, podsjetiti će nas na sve one ljude kojima se to dogodilo, a koji nažalost nisu bili u mogućnosti ispričati svoju priču, a podsjetit će nas također i na to da je jedna od glavnih pokretačkih snaga u životu upravo – ljubav!
Čitajte! 🙂