Blog

John Green: Nikad kraja kornjačama | by Čitam Gledam Slušam

“Svatko te može pogledati u oči, ali malo tko u tim očima vidi isti svijet koji ti vidiš.”

Na samom početku ove predivne knjige susrećemo se s ovim citatom koji je sama nit vodilja ove priče. Nevjerojatno je da jedna rečenica sažima sve što je autor htio svojim pisanjem predočiti. Ovo je roman o tinejđerima, ali je i puno više od toga. Primijenjiv je u mnogim situacijama i kod raznih generacija.

Pratimo doživljaje mlade Aze i njene najbolje prijateljice Daisy koje odluče posjetiti sina nedavno nestalog milijunaša. Davis je Azin dobar prijatelj iz djetinjstva i ona uopće ne razmišlja o mogućem iznosu koji se nudi onima koji pronađu odbjeglog milijunaša. Daisy ipak ima malo drukčije ideje. Nakon što kontaktiraju Davisa, Azin se svijet pomalo počinje komplicirati. Naime, Aza pati od poremećaja koji joj remeti svakodnevni život. Gade joj se mikrobi i bakterije toliko da ponekad samu sebe ne može pogledati ili dotaknuti. Izjedaju je razne misli i pomalo uništavaju odnos s drugim ljudima. Čini se da je Davis jedan od rijetkih koji ju razumije.

Jako mi se svidio ovaj roman, od same tematike pa do Greenova stila pisanja. Jednostavno, ali duboko. Pametno, ali nepretenciozno. Green na predivan način prikazuje prijateljsku ljubav i njenu važnost, ljepotu prve ljubavi i njenu nevinost i iskrenost. Glavni su likovi različiti, ali i slični, svaki ima svoje probleme s kojima se mora nositi, kao da nije dovoljno to što su tinejđeri. Osim tih svakodnevnih problema koji se njima čine najvećima, Green obrađuje i jednu ipak malo ozbiljniju temu, a to je tema bolesti koja igra vrlo važnu ulogu na ovim stranicama. Važna je jer u potpunosti zaokuplja glavni lik i ne dopušta mu da bude adolescent poput drugih. Aza je sretna jer ima podršku ljudi oko sebe, ali i dalje osjeća da je ne razumiju u potpunosti.

Nekome tko se nije suočio s ovakvim ili sličnim problemima teško je shvatiti što se događa u tim glavama, gdje svakodnevni problemi nisu najgori, gdje jedan puno gori neprijatelj vreba i nikad ne znaš kad će napasti i uništiti ti život. Nažalost, teško mu se suprotstaviti i situacija se često samo pogoršava. Teško je i napisati nešto smisleno, a ne zvučati kao da pametuješ. Jer, kao što i citat na početku teksta kaže, nitko ne vidi svijet na isti način i koliko god mislili da nekoga poznajemo, ne možemo znati što mu je glavi i s čime se suočava. Zato mi je ovaj roman toliko fascinantan, ali me u isto vrijeme ostavio bez riječi. Svatko će ga doživjeti na svoj način, nekome će biti naporan, nekome dosadan, ali mislim da bi se svi trebali upustiti u Azinu avanturu i pokušati razumijeti da mnogi ne mogu protiv sebe i koliko god se trudili, ponekad je ono što ih opsjeda jednostavno jače. Ali ponekad postoji i svjetlija strana i vidi se izlaz na kraju tunela, posebice ako uza sebe imamo nekoga tko ima hrabrosti hodati s nama kroz njega.

Napišite komentar!

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>