Samantha Young: Stvari koje nikad nismo rekli | by Bookworm Maja 11/11/2022
Dahlia je vlasnica suvenirnice u Hartwellu. Draga, britka na jeziku, zamamnih oblina i jako dobra prijateljica. Ali Dahlia je samozatajna i nosi ožiljke iz prošlosti. Svoju obitelj nije vidjela devet godina- od dana kada je pobjegla iz roditeljskog doma nakon smrti mlađe sestre i majčinog bijesa, te otvorene mržnje.
Vijest o razvodu roditelja natjerala ju je na povratak u Boston i susretanje sa duhovima iz prošlosti. Želi ocu biti podrška u teškim trenucima. No povratak sa sobom nosi i susret sa braćom i sestrom koje je davno napustila u bijegu, u ponoru alkoholizma. A učinila je i ono što joj je najteže palo- napustila je Michaela, muškarca kojeg je zavoljela u trenutku kada ga je ugledala, no mnogo sitnica ispriječilo se među njima i tu tanku liniju razdvojenosti pretvorilo u ogromnu brazdu sjene i boli. Bijega. Dahlia se treba suočiti sa bijesom i zamjeranjem osobe koju voli više od ičega.
“Vrijeme je otupjelo bol. Bilo je trenutaka kad ni vrijeme nije pomagalo, ali život je uglavnom bio… pa, zadovoljavajući. Pretpostavljam da sam uspjela zaboraviti.”
Možda bi sve bilo lakše kada bi i majka imala razumijevanja poput ostatka obitelji. No ona je izmučena psihičkim traumama i krivnju za sve baca na Dahliu. Dahlia nastavlja živjeti u boli i prešutnom obećanju datom sestri prije njezine smrti. Nastavlja sa kažnjavanjem same sebe.
Ovo je treća knjiga iz serijala Šetnice srca, a koja me potpuno osvojila. Samantha je autorica koju sam počela čitati sa Dublin Streetom u svojim dvadesetima. Tada mi je to bilo super štivo jer se bavilo mladima, a njezin stil kao da je ‘odrastao’ zajedno sa mnom i u Šetnici srca sam se opet utopila- bavi se ljudima koji su već stvorili svoje JA i kreirali živote, bavi se ljudima koji nalaze ljubav i u tridesetima. I to onu snažnu i žestoku ljubav od koje bridi cijelo tijelo, a duh jača.
“Osjećala sam tu čudnu električnu svijest o njemu, ali osjećala sam i da mu mogu sve reći. U njemu je bilo nečega utješnog. Nečega sigurnog. Ne bih ga trebala zvati zbog utjehe.
Ne bih trebala.”
Divna, emotivna knjiga, prepuna duhovitih opaski, prijateljstva, života i ljubavi, zajedništva i borbe za nečim boljim. Sviđa mi se pozitiva koja isijava sa stranica ove knjige i uživala sam u čitanju. Uživala sam u sočnim opisima i vrckavim dijalozima, u odnosima i prijateljstvima kakve bih i ja voljela imati.
Likovi su možda malo idealizirani. A možda i nisu. Njihova ljudskost i mane izražene su na gotovo svakoj stranici. Njihova nesigurnost je poput vjetra u leđa svima koji se bore sa vlastitim demonima.
“Svi imamo pravo na trenutke slabosti. Nije grijeh priznati da se s nečim ne možeš nositi. Nije grijeh priznati da ti treba nečija pomoć.”
Knjigu preporučam. Baš kao i prethodne iz serijala, a čije recenzije možete pronaći na blogu.
Bookworm Maja – Stvari koje nikad nismo rekli (recenzija)