Fredrik Backman: Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

2017. godine u izdanju Fokusa objavljen je humoristični roman Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao iz pera švedskog pisca Fredrika Backmana, autora svjetskog megahita Čovjek zvan Ove.

Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao predstavljena je na sljedeći način:

„Elsa ima sedam godina i malo je drukčija. Odrasli kažu – previše zrela za svoje godine.

Baka ima 77 godina i jako je drukčija. Odrasli kažu – previše luda, za ičije godine.

No, takva je kakva je, Elsa nema bolju. Ni baku ni prijateljicu.

Kad jednog dana Bakica zauvijek ode, Elsi počnu stizati pisma. Nepismena, naravno. Bakina.

Poruke su to u kojima se baka ispričava ljudima za koje joj se čini da ih je povrijedila. A Elsu vode u avanturu života.“

Topao, zabavan, ali i dirljiv i poučan roman Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao čita se u dahu jer je pisan prepoznatljivim Backmanovim stilom kao i njegov prvijenac Čovjek zvan Ove. Naime, Backman u središte priče uvijek stavlja netipične i neobične glavne junake, a ovdje su to Elsa i Bakica koje su, čini se, zamijenile uloge jer je sedmogodišnja Elsa ozbiljna i zrela, a Bakica ona šaljiva, živahna i nestašna. Njih su dvije najbolje prijateljice jer se Elsini vršnjaci odbijaju družiti s njom budući je jako pametna za svoju dob, a samim time u njihovim očima i drukčija.

Bakin i Elsin odnos je prekrasan i poučan jer Bakica Elsu prvenstveno uči da je dobro biti drukčija i posebna te da mora voljeti sebe takvu kakva jest, ali se i boriti za sebe. Bakica ujedno, na sebi svojstven i komičan način pokušava Elsu razveseliti u teškim situacijama i trenucima pa tako upada u nevolje, a na početku romana završe u policijskoj postaji nakon noćnog provaljivanja u ZOO, čime je Bakica htjela Elsi popraviti dan u kojem su je vršnjaci maltretirali i podrpali joj omiljeni gryffindorski šal. Naravno, Elsinoj mami Urliki smeta Bakino ponašanje jer smatra da se žena u dobi od 77 godina nikako ne bi smjela ponašati kao ona, no Bakica je Elsi najbolja prijateljica i osoba na svijetu i Elsa ju obožava iako je nepismena, previše puši i često joj proturječi.

No, Bakica je u bolnici (provaljivanje u ZOO dogodilo se nakon Bakičina bijega iz bolnice), a Elsa shvaća da će uskoro i umrijeti, a kada se to dogodi, Elsi se lomi srce, kao i svima nama. No, ono što slijedi nakon Bakina odlaska, to je ono što nam doslovno lomi, ali i grije srce. Zbog toga je ova priča toliko topla i dirljiva, kao i ona o Čovjeku zvanom Ove.

Naime, Bakica je prije smrti napisala nekoliko pisama i Elsi je dala zadatak da ih preda primateljima. Tako Elsa kreće u avanturu svojeg kratkog života dostavljajući Bakina pisma, a na taj način upoznaje ljude iz zgrade u kojoj živi, a koje je dosad samo viđala i površno poznavala, a sada ih doista upoznaje i to kroz Bakičina pisma i kroz njihove priče o Bakici i njihovim zajedničkim prošlostima. Na taj način Elsa upoznaje i svoju Bakicu, koju je, naravno, poznavala samo sedam odnosno gotovo osam godina, a ljudi su je poznavali mnogo godina prije toga, pa Elsa zapravo ni nije znala čime se njezina Bakica bavila prije smrti i što je radila tijekom svojeg života, a detalje o tome saznaje u razgovoru s navedenim ljudima. To su ljudi odnosno likovi koje ne bih nazvala sporednim likovima jer imaju bitnu ulogu u ovom romanu i to na posebno dirljiv način povezan s Elsinom Bakicom. Njihove priče lome nam srce, ali i daju nadu, jer svatko od njih, uz svoje patnje i teške životne situacije, ipak i dalje živi i bori se za svoj život, svatko na svoj način. Pa čak i Pijanica, jedna od stanarki zgrade, a njezin nadimak sve vam govori.

Kako Elsa upoznaje ljude koje je prije poznavala samo površno, tako čitatelj shvaća da je pouka ovog dirljivog i prekrasnog romana da možemo nekoga poznavati godinama, znati tko je on, ali nećemo znati tko je on doista i što nosi na svojoj duši dok ga zaista ne upoznamo u dušu. Puno ljudi nam prolazi kroz život: kolege iz škole, kolege s posla, prijatelji naših roditelja, neki rođaci; ali tko kaže da doista znamo sve o njima i da ih doista poznajemo? Kad čitamo ovaj roman, tako shvaćamo da vrlo vjerojatno ne poznajemo ljude onoliko koliko mislimo da ih poznajemo.

Uz to, druga pouka ove priče jest da su prijateljstvo i ljubav jači od svega, pa čak i najveće mržnje, ali i boli. Bakica je bila prekrasna osoba, iako bez dlake na jeziku i vrlo odrješita, a pomalo i luckasta i često je voljela napakostiti ljudima, no ona je zapravo cijeli svoj život provela posvećujući drugim ljudima i pomažući im. Elsa slijedi njezin put i tijekom dostavljanja pisama, na svoj način, a to je način zabadanja nosa u tuđe privatne stvari, zapravo zabada nos u živote navedenih likova, ali i u njihova srca, a odnos između tih likova nas nasmijava, ali i rastužuje. Ne moram niti naglašavati da sam posljednjih 15-ak stranica provela plačući nad ovim romanom. Ipak ga je pisao Backman. Što očekivati od njega osim puno smijeha i suza?

I još jedna vrlo bitna stavka u ovom romanu jest Zemlja Gotovo Budnih – svijet kojeg je Bakica izmislila za Elsu i kojeg Elsa tijekom cijelog romana prepričava, a koji nam je jako zanimljiv jer sadrži mnogo priča i poučnih bajki. Ona najbitnije u Zemlji Gotovo Budnih jest, ali i u Elsinu životu jest postojanje superjunaka. Elsa svakog promatra na način da je superjunak u nečemu, a smatra da svaki sedmogodišnjak mora imati svojeg superjunaka.

„Svi sedmogodišnjaci zaslužuju superjunake. To je jednostavno tako.

Svatko tko se s tim ne slaže, nije baš čist u glavi.

Tako barem kaže Elsina Bakica.“

Uz to, još bih dodala kako je kao motiv istaknuto i prijateljstvo Else sa volkonjem, divnim, ali velikim psom, koje mi je prekrasno i dirljivo. Volkonj je vrlo bitan u cijeloj ovoj priči, a posebno na kraju romana.

Moja preporuka za ovaj topao i dirljiv, ali doista prekrasan i smiješan roman!

Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao