Blog

Iva Kolega: Sjeme tame | by Knjigožderonja

AUTOR: Iva Kolega

NAKLADNIK: Fokus

Na naslovnici piše: „šokantni psihološki triler inspiriran stvarnim događajem“. Meni se želudac okrenuo. Inače me to toliko ne dira kada je riječ o stranim autorima, bilo da je riječ o knjizi ili filmu, ali kada je riječ o Hrvatskoj, bude mi mučno. Tijekom čitanja nisam imala gorak okus u ustima kao kod čitanja Najdraže moje, ali me je želudac bolio. „Treba mi nešto da me podsjeti kako se ljudima u životu događaju grozne stvari, te da se u mojem životu zapravo ne događa ništa strašno. Ništa što se ne može, kao i uvijek dosad, otrpjeti. Pregrmjeti. I preživjeti.“

Iris je najobičnija kućanica koja dane provodi brinući o mužu Saši i sinu Luki. Brinula bi ona i o kćerima, ali Diana se odselila u Njemačku s dečkom i djetetom, a Julija ide u školu u drugom gradu. U međuvremenu puši i surfa Internetom. Ne radi, jer Saša brine o obitelji i donosi hranu na stol. Saša skrbi za obitelj. Ali, Saša pije. I Saša ima ljubavnice.

„Obiteljske stvari trebaju ostati u obitelji.“

Saša voli biti glava obitelji, voli biti glavni, voli upravljati svime, pa čak i ženom i djecom. Oni uvijek moraju znati gdje im je mjesto i tko ima glavnu riječ. S obzirom da on zarađuje, onda on ima i pravo odlučivati o njima, za njih. Ima pravo urlati na djecu, ima pravo popiti koliko god želi, ima pravo na svakodnevne afere, ima pravo prisiliti ženu na seks, ima pravo na sve i ne mora se nikome opravdavati. Ipak je on Aleksandar Veliki.

Surfajući Internetom, Iris pročita vijest o silovanju u njenom mjestu. Dogodilo se na mjestu gdje su svojevremeno išle i Diana i Julija. Iako tamo više ne idu, pogađa ju činjenica da se to moglo dogoditi i njenim kćerima. Ono što ju još više uznemirava je činjenica da u to vrijeme Saše nije bilo kod kuće, a kući se vratio s krvavom odjećom i ogrebotinama.

„Ako se povjeriš prijatelju, znaj da i on ima prijatelja.“

Zna da ga ne smije pitati odakle su, jer bi mogla izvući deblji kraj. Međutim, optužbe padaju jedna za drugom…. „Tko živi u mraku taj luta i ne može pronaći pravi put. Sve dok mu se odnekud ne ukaže komadić svjetla, koji treba odlučno slijediti do izlaza na suncem okupanu čistinu. Ali što ako nam se ne svidi ono što ugledamo na svjetlu? Što ako je to nešto zbilja grozno? Je li tada ipak bolje ostati i živjeti u mraku?“

Obiteljsko nasilje. Svi znamo da postoji. Ipak, o njemu se šuti. Naravno, slušaju se predmeti o obiteljskom nasilju, povremeno slušamo na vijestima o tome, organiziraju se prosvjedi, no koliko osoba zapravo može pobjeći od obiteljskog nasilja? Koliko osoba mora biti nasilna da bi dobila kaznu i otišla iza rešetaka? „A jednom kad uđeš u sustav, prljavo rublje postaje javno. Evidentirano. Zabilježeno. Imaju te na oku. Ali neće ti pomoći – prije nego te upuca ili izbode, oni mogu samo konstatirati koliko si ga puta prijavila.“

Kada sam u Google upisala nasilje u obitelji u Hrvatskoj, dobila sam podatke iz 2001. godine ili sam bila preusmjerena na linkove koji su se odnosili isključivo na nasilje prema ženama. Uspjela sam pronaći jedan završni rad iz 2015. godine pod temom „Nasilje u obitelji“ studentice Izabele Lovaković. Prenosim vam par zanimljivih činjenica opisanih u radu: „Prema Statističkom pregledu prekršaja Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji bilo je 14335 u 2013. godini (MUP-RH, 2014). U 2014. godini takvih prekršaja je bilo 13067, što je za 8.8% manje. Što se tiče počinitelja prekršaja iz navedenog zakona, 2013. godine registrirano je 17198, dok ih je u 2014. manje, pri čemu je registrirano 15449. Muških počinitelja je 12261, a ženskih 3188 te je ukupno 10.2% manje prijavljenih počinitelja nego 2013. godine. Službeni podaci Ministarstva unutarnjih poslova (Sigurno mjesto) pokazuju kako je od 2003. godine, kada je donesen Zakon o zaštiti nasilja u obitelji, godišnje prijavljeno 11500 – 17500 počinitelja. Broj žrtava je između 14500 i 22200, pri čemu su žene najčešće žrtve (64 – 71% slučajeva). Slučajevi nasilja u obitelji godišnje su prijavljeni 1400 do 2000 puta, pri čemu žene čine žrtve u 75 – 80% slučajeva. Prema Centru za socijalnu skrb Osijek (2013) vrlo je visoka „tamna brojka“, odnosno neprijavljivanje nasilja u obitelji zbog straha za vlastiti život. Agencija Europske unije za temeljna prava (FRA, 2014) navodi kako se stope prijavljivanja nasilja trebaju povećati. Tek jedna od triju žena prijavljuje svog partnera za ozbiljno kazneno djelo, a seksualno zlostavljanje se često ne prijavljuje zbog srama i osjećaja neugode. Seksualno zlostavljanje ima najveću proporciju tamnih brojki, postoji čak 15 – 20 neprijavljenih na jedno prijavljeno silovanje, a kod obiteljskog nasilja 10 neprijavljenih slučajeva na jedno prijavljeno. Osim straha za život, još jedan od razloga “tamne brojke” su i metodološke poteškoće vezane uz istraživanja nasilja u obitelji, posebice onoga nad djecom (Rajter, 2013).“ (Još jednom napominjem, ovaj odlomak je u potpunosti kopiran).

Što je s okolinom? Često se susrećem s rečenicama tipa: „da meni netko to napravi, ja bih ga odmah prijavila i otišla iste sekunde.“ Zvuči vrlo jednostavno, zar ne? No, koliko je „jednostavno“ okrenuti broj i reći policiji: muž me pretukao ili muž me silovao? Kako to reći obitelji? Kako se suočiti s činjenicom da vam osoba s kojom ste obećali biti u zdravlju i bolesti dok vas smrt ne rastavi želi učiniti nažao?

Gdje otići? Kako početi otpočetka? Kako se u potpunosti maknuti od nasilne osobe? Na koji način?

Koliki strah osoba može proživljavati dok razmišlja o nasilnim činovima, ali i o bezizlaznim situacijama? S obzirom na tromost i sporost naših državnih tijela, osoba se ne može osloniti na pomoć i zaštitu od država, kada će osoba vrlo vjerojatno biti brzo puštena na slobodu (ako ju uopće uhite) i kada može sve opet ponoviti. Ponovno i ponovno.

Što kada su u igri djeca? Kako objasniti djetetu da im je roditelj nasilan? Da osoba koju idealiziraju čini takve strašne stvari? Hoće li ta osoba onda postati strašilo ili uzor od kojeg će dijete učiti?

„Radoznalost se uvijek plaća.“

A osobe izvan obitelji koje su itekako svjesne situacije? Zašto oni ne naprave prijavu? Zašto ne poduzmu nešto? Zašto ne reagiraju?

Strah.

Strah.

Strah.

Svi se mi bojimo. Boji se žrtva, boje se svjedoci. Strah paralizira.

Može li se nešto promijeniti?

Grickajmo knjige zajedno!

https://knjigozderonja.wixsite.com/knjigozderonja/post/sjeme-tame

Sjeme tame

Napišite komentar!

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>