K. A. Tucker: Čista divljina | by Učiteljica čita 24/05/2021
Calla Fletcher bila je tek beba kada ju je njezina majka Susan davne 1993. godine odvela s Aljaske i tamošnji nepredvidljiv i nesretan život zamijenila onim mirnijim u Torontu. U početku je održavala kontakt s ocem Wrenom, no prošlo je već dvanaest godina kako je ta tradicija prekinuta. Calli je sada dvadeset šest godina, naprasno je izgubila posao i prekinula s dečkom te je posljednje što joj treba još jedna loša vijest. No, kako to biva, nesreća nikada ne dolazi sama, pa dobiva poziv s Aljaske koji donosi vijest da je njezin otac teško bolestan. Na Calli je da odluči hoće li pregaziti svoj ponos i konačno posjetiti daleki gradić u kojem je rođena te dati ocu priliku nakon svih tih godina jer, možda ju više nikada neće dobiti. Majka, koja na neki način još uvijek nije preboljela Wrena iako živi sretnim životom s drugim muškarcem, daje Calli samo jedan savjet, onaj da se ne zaljubi u aljaškog pilota i ne ponovi njenu grešku.
Koliko god me ova knjiga privlačila i zanimala, sam spomen Aljaske je u meni budio neke loše osjećaje i odbojnost, vjerujem da je to isključivo krivnja knjige Moja Aljaska, koja je valjda svima osim meni potpuno savršena. Ipak, nešto mi nije dalo mira i taman kada sam joj odlučila dati šansu odabrana je kao knjiga koju čitamo u čitateljskom klubu. Vjerujem da je jednostavno bilo suđeno da ju pročitam i zavolim svim srcem.
S ovom knjigom opet imam problem kao s većinom koja me oduševi i ostavi bez riječi, zaključujete i sami da je to jako loše jer bez riječi ne mogu opisati dojam i emocije koje je u meni izazvala. Zaista ne mogu pronaći baš ništa što kod ove knjige ne valja, toliko me zaokupila da danima nakon čitanja razmišljam o njezinim junacima i gorim od želje da o njima čitam i dalje. Likovi su toliko stvarni i tako dobro izgrađeni, slojeviti, dosljedni i nepredvidljivi, a izvrsno nadopunjavaju jedni druge i tvore savršenu cjelinu koja cijelu priču podiže na jedan viši nivo. Obožavam Callu, obožavam Jonu, obožavam sve nepodopštine koje su činili i s kojima su me podsjetili na dvoje zaigrane djece koja ne znaju kako pokazati jedno drugom što osjećaju, ostavljali su me bez teksta, izazivali glasan smijeh i suze, osjećala sam ih i proživljavala.
Oduševila me i Aljaska, koliko god sam mislila da to neće biti moguće. Opisi te divljine koja ne daje skoro ništa a istovremeno pruža čovjeku sve potrebno, daje mu snagu i vjeru da može preživjeti gotovo sve, predstavljali su poseban užitak, na trenutke sam se mogla zamisliti kako sjedim pokraj pilota i sve to promatram iz zraka. Sloga i zajedništvo tamošnjih ljudi na koje ih je primorala ta divljina vrijedni su divljenja, voljela bih barem na jedan dan okusiti njihove živote i vidjeti kako je to nositi se sa silnim izazovima koji su im nametnuti samim rođenjem na tom mjestu.
Ljubavi koje krase ovu priču toliko su duboke, velike i snažne da izazivaju osjećaj topline, vjerujem da bi vas ugrijale čak i u dugim aljaškim noćima. Krenimo od ljubavi između djeteta i roditelja, bilo oca ili majke, ljubavi koja je samim svojim rođenjem predodređena da bude za cijeli život i da se nikada ne smanji, već da raste iz dana u dan. Ovdje je ta ljubav prikazana na malo drugačije načine, u jednom slučaju je naprasno prekinuta pa opet rođena iz pepela iako je izgledalo da se to nikada neće dogoditi. U drugom pak slučaju roditelj i dijete nisu uopće krvno vezani, ali su vezani jednom veoma snažnom i njima neophodnom ljubavlju. Tu je i ona prva prava i iskrena ljubav između muškarca i žene, ona koja se ne zaboravlja i kojoj godine ne mogu ništa. Koliko god se trudili zaboraviti, ona uvijek tinja negdje duboko u nama i potrebno je jako malo kako bi se ponovno rasplamsala i poremetila nam sve planove iako smo svjesni da je s razlogom gotovo potpuno ugašena. Možda su to bile nezrele godine, jednostavno pogrešan trenutak, sebičnost ili nešto sasvim drugo, no niti jedno od dvoje ključnih osoba u tom odnosu nije odlučilo staviti sve na stranu i boriti se za tu ljubav. Možda su jednostavno oboje zaključili da se nije vrijedno boriti jer je i ono drugo tako lako od svega odustalo, kao da nikada nisu niti postojali, kao da nisu dva dijela jedne savršene cjeline. Naravno, postoji i ona ljubav koja se jednostavno dogodi, izraste iz prijateljstva ili čak neprijateljstva koje nije dalo naslutiti u kojim bi se sve smjerovima moglo razviti. Iako već duljim, moram spomenuti i prijateljsku ljubav bez koje ne bismo bili ono što jesmo, jer često su prijatelji ti koji će nam najizravnije ukazati na vlastite propuste, ali i dati vjetar u leđa kada sami sebi jednostavno nismo dovoljni.
Sve te veličanstvene vrste ljubavi opisane su u ovoj knjizi, utkane su u likove koji proživljavaju brojne lijepe i manje lijepe trenutke, ali i dalje ostaju svoji i vode se srcem.
Za sam kraj moram još jednom naglasiti koliko volim i obožavam ovu knjigu. Zaista mi je teško opisati koliko sam uživala u čitanju, ali i koliko toga sam dobila od nje. Potakla me na brojna promišljanja, ispitivanja odluka koje su likovi donosili, vaganja što bih ja na njihovom mjestu učinila, i još puno puno toga. Od srca vam preporučujem da ju uzmete u ruke i pročitate, teško mi je povjerovati da biste mogli zažaliti.