John Green: Gradovi na papiru | by Alkemičarka 30/03/2022
Neke su knjige u istome mahu dokaz da ih se treba čitati dva puta, samo da bismo ih dvaput živjeli, ali i da nema potrebe za ponovnim čitanjem jer ćemo ih uvijek voljeti jednako, ako ne i više, kada god ih pročitali. Gradovi na papiru, autora Johna Greena, za mene je jedna od njih. Čitala sam ju dva puta, kao devetnaestogodišnja brucošica koja se u potpunosti može poistovijetiti s likovima, i sada, kao dvadesetpetogodišnja spisateljica i udana žena. Rekla bih da sam ju prilikom drugog čitanja zavoljela još više. Vjerujem da nitko ovu knjigu neće opisati toliko dobro koliko je to odradio New York Times svojom izjavom da je jako blizu genijalnom. Zaista jest.
Stojim na parkiralištu, svjestan da nikada nisam bio ovako daleko od kuće. Tu je i djevojka koju volim, ali koju ne mogu slijediti. Nadam se da je ovo herojski čin, jer ništa teže u životu nisam učinio.
Upravo kada sam napamet krenula pisati da John Green ima tridesetak godina (ako uopće i toliko…) te da je poprilično poznati autor young adult romana, nekoliko me činjenica zaustavilo. Prije svega, John Green nema tridesetak godina (kao što je imao kada sam u srednjoj školi prvi puta pročitala njegovo djelo Greška u našim zvijezdama), već 44 godine, i on nije samo američki romanopisac, već i svojevrsni youtuber i podcaster. Eto, sad kad znamo manje-više osnove o Johnu Greenu, pozabavimo se onime što stvara. John Green bio je među prvim piscima u koje sam se zaljubila do te granice da želim čitati sve što su napisali (pa makar to bio i popis za nabavku u dućanu). Pročitavši njegovo djelo Gradovi na papiru, i otprativši Quentina i Margo (što kroz knjigu, što kroz film) u nastavak njihovih života, kao da sam i sama odlučila okrenuti novi list i prepustila se nekim drugim imenima književne scene kao što su Nafisa Haji, Khaled Hosseini, Diane Setterfield, Carlos Ruiz Zafon, Kate Morton i slični… Ako ste i najmanje upućeni u književnu scenu, znat ćete koje su me razlike naprosto udaljile od Johna Greena i ostavile u onom osjećaju da je to moja srednjoškolska zaljubljenost kada je riječ o književnosti. Međutim, sada kada sam se više od pet godina kasnije vratila stvaralaštvu Johna Greena, nešto starija i u posve drukčijim životnim okolnostima, uviđam koliko sam se prevarila. John Green itekako nadilazi književnost za mlade. Njegove knjige zaista jesu o mladim ljudima, i na neki način su priklonjene njima, ali namijenjene su svim uzrastima i prepune dubine. Gradovi na papiru nedvojbeno pripada toj skupini.
Gradovi na papiru suvremeni je roman koji pokriva zaista širok spektar karakteristika, a sve te boje proizlaze iz tematika ljubavi i odrastanja. Posebnosti ovoga romana su višestruke i one se, lako poput pozadinske melodije, povezuju u cjelinu kojoj je – bez obzira na dok i pripadnost – teško odoljeti i koju je nemoguće zaboraviti. Dok neke knjige imaju nadprosječno jedinstvenu ideju, druge imaju fantastičnu izvedbu, nezaboravne likove ili u potpunosti autentična i zavodljiva mjesta radnje. Vrlo (vrlo!) rijetke knjige imaju sve što je nabrojano. Eh, da – Gradovi na papiru jedna je i od tih. Zahvaljujući samom naslovu knjige, i ideji koja se poigrava ne svima poznatim terminom gradova na papiru (tj. lokacijama koje su od strane kartografa izmišljene i unesene u kartu kako bi se upisao njihov autogram), dovoljno romantičnom i simpatično senzibilnom protagonistu Quentinu, srednjoškolskoj (ali autentičnoj i donekle antiherojskoj) femme fatale Margo, ljubavi iz djetinjstva protegnutoj do srednje škole, koja pridonosi dašku boyhood efekta, uvijek posebnom i karakterno nezaustavljivom najboljem prijatelju Benu, mladenačkoj ekipi koja svakoj (pa tako i ovoj) knjizi pridaje posebnu dimenziju čarolije, putovanju opisanom u duhu avanturističkog humora, i posve osobno i čudesno doživljenim lokacijama – ovaj je roman, kako New York Times predlaže, jako blizu genijalnom.
Kako ja to vidim, svatko od nas barem jedanput doživi neko čudo. Mislim, malo je vjerojatno da će me pogoditi grom, ili da ću osvojiti Nobelovu nagradu, ili da ću postati diktator neke otočne državice negdje na Pacifiku, ili da ću umrijeti od zloćudnoga tumora uha, ili da ću se pak sam od sebe zapaliti. (…) Mogao sam primjerice vidjeti kišu žaba. Ili kročiti na Mars. Ili završiti u kitovoj utrobi. Ili se oženiti engleskom kraljicom, ili preživjeti mjesec na pučini. Ali moje čudo je bilo drukčije. Naime, složilo se tako da od svih kuća u svim naseljima po cijeloj Floridi, živim baš u kući do Marko Roth Spiegelman.
Karakterizacija likova u romanu Gradovi na papiru, izvršena unutar ich kompozicije i zamagljena subjektivnim doživljajem glavnog protagonista Quentina, ostvarena je na veoma zabavan i sveobuhvatan način, čineći likove u istome mahu pamtljivo jedinstvenima i posve pogodnima poistovjećivanju. Štoviše, zahvaljujući liku misteriozne djevojke Margo, Gradovi na papiru obuhvaćaju i pojam čuda, mladenačkog sanjarstva i onih polumaglovitih iskrica međusvijeta u koji u tim godinama zalazimo.
Jedini iole pametan zaključak ovoga osvrta mogao bi biti da John Green nikako nije moja srednjoškolska knjiška ljubav, već je nalik instantnom osvježenju i sam je po sebi književna pojava kojoj ću se rado vraćati. Samim time, to je i roman Gradovi na papiru. Znate već koji je to, onaj jako blizu genijalnom…