Deb Caletti: Put srca | by Dames of Books 03/06/2022
Ovo je tako predivno napisan i dirljiv kaos od knjige. Dopustite da objasnim, prethodna rečenica ima smisla, obećajem.
Annabelle je osamnaestogodišnjakinja koja je preživjela traumatično iskustvo. No preživljavanje ne znači i da je traumi kraj, a ona osjeća toliko mnogo da u jednom trenu krene trčati i odlučuje trčati sve od Seattlea do Washingtona. Pratimo je na njenom putu, a trčanje je njen način kako se nosi s onime što se dogodilo, ali i s onime što ju tek čeka. Trči da pobjegne, trči kao način da se kazni, trči da učini nešto, trči za cilj.
Pa, ponekad samo pukneš. Lako je puknuti kad si već krhka od svega najgoreg mogućeg. Lako je kad si slomljena, kriva i preplašena. Naprosto pukneš. Kao da je pucanje samo čekalo pravi trenutak.
Annabelle je prije nepunih godinu dana naime bila sasvim obična srednjoškolka sa svim radostima i slatkim brigama koje donosi to razdoblje. Ali je onda u njen život ušao netko tko joj je to sve u trenu oduzeo, a ostala joj je golema praznina i osjećaj krivnje te preispitivanje svojih djela i koraka koji su prethodili traumi.
Što se same traume tiče, ne saznamo odmah što se točno dogodilo, već kroz Annabelline misli i sjećanja koja joj preplavljuju um dobivamo isječke kojima si možemo kao čitatelji domisliti što se vjerojatno dogodilo. Stil pisanja mi se jako sviđa zato što odražava Annabelline misli. Malo je poput struje svijesti; kaotično, ali smisleno kaotično. Većinu sam knjige imala dojam da sam u samoj Annabellinoj glavi koliko su ogoljene i glasne njene misli bile. A te su misli prožete tjeskobom, boli i tugom, jer koliko god ona trčala, izgubljeno ne može vratiti niti sve ono što se dogodilo ikada potpuno ostaviti iza sebe.
Kroz njeno trčanje i susrete s drugim ljudima vidimo kako Annabelle vidi svijet kroz prizmu onoga što se dogodilo i kako svoje slomljeno srce pokušava zaštiti od daljnje boli.
Knjigu sam brzo pročitala, možda i prebrzo, ali jednom kad sam počela jednostavno nisam mogla prestati. Autorica je ovdje progovorila o važnim temama i sviđa mi se kako je ispričala Annabellinu priču, posebice to što se odmah ne sazna što se točno dogodilo jer je naglasak na onome što je uslijedilo nakon toga. Na nošenju s traumom i svim osjećajima proizašlima iz nje, sa slomljenim srcem i svim gubicima. Mislim da je autorica odlično prikazala Annabelline osjećaje; zašto se osjeća tako kako se osjeća, kako je ono što joj se govorilo cijeli život utjecalo na nju kao osobu, kako anksioznost izgleda i kako je sustav u nekim stvarima podbacio.
Tjeskoba je kao da si stalno na autocesti. Stalni osjećaj izbjegavanja i probijanja, vrebanje prilike da se ubaciš, živčanost zbog drugih koji se ubacuju ispred tebe. Gaziš po gasu; žestoko kočiš. Izviđaš i tražiš opasnost.
Osim Annabelle, tu su i njena obitelj i prijatelji. Njen djed i brat su presimpatični likovi, svaki mudar i duhovit na svoj način. Ostali likovi iako često spominjani nisu baš dobili puno prostora, ali dovoljno da se shvati o kakvim se osobama radi i kakvu ulogu imaju u Annabellinu životu. Ovo je vrlo dirljiva priča o jednoj djevojci i mislim da bi je svatko trebao pročitati. Jer iako fiktivna ovdje, postoji nažalost mnogo različitih verzija te djevojke u stvarnosti.
O, svaka je osoba knjiga s poglavljima. Neka su veličanstvena, a neka mračna i ružna. Svaka osoba preživi nešto.
Ono što mi se još posebno svidjelo je što sam saznala i puno zanimljivih činjenica o srcu, ne samo ljudskom, već i životinjskim srcima, jer neka poglavlja počinju upravo tako – činjenicama o ovom organu. I to je autorica odlično ukomponirala u priču. Već znam da ću ovu knjigu spominjati kao jednu od najboljih koje sam pročitala ove godine tako da moju preporuku imate.
Ocjena: 9.5/10
Dames of books: Put srca (recenzija)