Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje | by Throne of Bookaholic 19/04/2019

Britt-Marie je cijeli svoj život provela pišući popis za popisom i čisteći svaki dan sve redom, i to po nekoliko puta. Četrdeset godina je provela u sjeni svoga supruga Kenta, poduzetnika koji ju je doživljavao samo kad je po kući trebalo nešto napraviti i koji joj je oduvijek govorio kako joj socijalna inteligencija nije jača strana. Stoga je Britt-Marie tih četrdeset godina provela brinući se o Kentovoj djeci, čisteći stan, perući Kentove košulje koje mirišu na parfem. A Britt-Marie ne nosi parfem. Na dan kad Kent dobije infarkt i završi u bolnici, Britt-Marie odluči da joj je svega dosta te okreće novu stranicu u svom životu.

I tu zapravo počinje ova predivna priča. Britt-Marie odlazi u Zavod za zapošljavanje kako bi pronašla posao, ali ne radi novaca i zarade. Britt-Marie želi da netko zna za nju. Da zna da postoji, tako da ju netko može na vrijeme pronaći mrtvu u slučaju da umre negdje sama. Da jednostavno ne bude zaboravljena. No, naravno, s obzirom na činjenicu da je Britt-Marie već žena u godinama i da posljednjih četrdeset godina uopće nije bila zaposlena, to joj na početku malo teže polazi za rukom. Ipak, zahvaljujući radnici u Zavodu koja joj se smiluje nakon što joj Britt-Marie ispriča svoju tešku životnu priču, pronalazi posao u mjestu koje kao da je zaboravljeno, potpuno odvojeno od ostatka svijeta. Mjestu zvanom Borg.

Borg je mjesto koje se nalazi, kako to ljudi vole reći, Bogu iza nogu. Mjesto koje ima nogometni klub, ali nema igralište. Mjesto u kojemu su pizzeria, pošta i trgovina u istoj ustanovi. Ono malo ljudi što tamo živi je vječito ogorčeno i nesretno: žena u invalidskim kolicima s neobičnim smislom za humor koja ujedno vodi i automehničarsku radionicu, jedna mrzovoljna slijepa žena tankih živaca koja zapravo nije slijepa već slabovidna, a jedino društvo joj je pas bez kojeg nikud ne ide, jedan usamljeni policajac koji će Britt-Marie pokazati koliko ugodno joj može biti u pravom društvu te štakor koji jede Snickers i sjajan je u slušanju. A tu su i djeca. Neuredna, otresita, previše znatiželjna djeca kojima je nogomet najveća ljubav i najbitnija stvar na svijetu. I Kent također voli nogomet, dok Britt-Marie ne shvaća kako netko može gajiti tolike osjećaje prema sportu, kako se netko može živcirati ili pak veseliti oko rezultata utakmice. No, ono što Britt-Marie ne zna je da će preko noći, igrom slučaja, upravo ona postati trener toj djeci. I da će joj djeca vrlo brzo prirasti k srcu. A i ona njima. Velike su promjene i prilagođavanja pred Britt-Marie jer Borg je mjesto u kojem ništa nije u skladu s njezinim poimanjem reda.

Rekla sam to već tisuću puta, no reći ću još jednom – Fredrik Backman je čudo od autora. Malo koji autor uspije kroz sve romane zadržati kvalitetu, originalnost, jedinstvenu i prepoznatljivu čar kojom zrače. Backmanu je to svaki put iznova uspjelo. I kroz prethodne romane Backman nam je dokazao kako zna vješto upravljati ljudskim emocijama, stvarajući tako duboko i dobro obrađene likove da se ponekad možemo i sami prepoznati u njima, ili možda nekog nama bliskog, da suosjećamo s njima, da se smijemo i plačemo kad je to potrebno. Da svaki trenutak, svaku stranicu proživljavamo zajedno s njima. Backman nas iznova uči kako život ponekad sadrži različite nijanse sive, ali bitno je znati da u tom širokom spektru boja postoje i one svijetle, tople. Potrebno je samo dopustiti im da razbiju sivilo.

Iako je Medvedgrad jedna od mojih najdražih knjiga ikada, a ujedno i najdraža knjiga iz pera ovog predivnog autora, Britt-Marie će također zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Kao i svaki Backmanov lik dosad, ali i oni koje nam tek donosi. A ja se od sveg srca radujem i jedva čekam doznati koju će nam priču sljedeću ispričati.