Fredrik Backman: Svakog jutra put do kuće sve je duži | by Knjigoljupka 02/03/2021
”Svakog jutra put do kuće sve je duži” je knjiga o tome kako izgleda kad izgubite uspomene i prije no što umrete, međutim, ovo zapravo, prema riječima autora, nije ni trebala biti knjiga. Sad kada je ova priča knjiga, sveukupni autorski honorar pisac daje Zakladi za mozak, organizaciji koja prikuplja novac za istraživanja o bolestima mozga.
Priča govori o odnosu djeda i unuka, koji su u odličnom odnosu otkad je unuk Noa bio mali, praktički otkad zna za sebe. Međutim, djed se počinje mijenjati, zaboravlja, ponavlja se te njegovog unuka to poprilično zbunjuje. U priči autor prikazuje trg na kojem borave unuk i djed, ali taj trg samo je metafora za djedovo sigurno mjesto, prostor u kojemu još uvijek čuva neke uspomene, posebno one vezane uz suprugu, Noinu baku. To mjesto s vremenom se smanjuje te upravo tim načinom pisac simbolizira okrutnost starenja, zaboravljanja i gubljenja sebe dok tijelo fizički još postoji. Djed se vraća na to sigurno mjesto, razgovara sa suprugom koja mu daje savjete kako prebroditi sve to skupa te kako objasniti voljenom unuku što se zapravo događa. Ova je knjižica doista posebna, jer na zanimljiv način prikazuje demenciju i gubljenja uspomena i misli, dok tijelo još diše i preživljava, ali bez onog važnog, našeg zdravog uma.
Jedina mala zamjerka ovoj knjizi jest što je prekratka, a vjerujem kako upravo ova tema zaslužuje više. Taj odnos koji djed ima s unukom, koji nikad nije imao s vlastitim sinom, česta je svakodnevnica u našem okruženju. Biti otac puno je teže i odgovornije nego biti djed i tu se lome koplja i vode se vječite borbe, jer djed je uvijek nježniji prema unucima i blagotvorniji nego s vlastitom djecom, upravo zbog toga što taj snažan osjećaj odgovornosti više ne postoji kao u slučaju očinstva.
Ono što nam ova mala knjižica poručuje jest da je vrijeme provedeno s najdražima dragocjeno i da trebamo stvarati i čuvati uspomene u životu, jer nikad ne znamo kada će nam vrijeme na ovome svijetu biti prekinuto. Backman je u kratkoj priči uspio prenijeti neke od najbitnijih poruka u životu: prvenstveno onu da male stvari život znače. Ova knjižica bit će vam lijepi podsjetnik da ponekad stanete u vašem užurbanom životu i stvorite pokoju lijepu uspomenu s najdražim ljudima, jer te su uspomene ono što se na kraju naših života broji.
”Stop and smell the roses” kaže ona stara poznata, a ja se nadam da ju ponekad i prakticirate, a ako ne, pokušajte ubuduće što više. A ja se bacam na sljedeću Backmanovu knjigu, jer ovo je tek prva u nizu.
Do sljedeće recenzije,
pozdrav od vaše Knjigoljupke! 
SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI – Fredrik Backman (RECENZIJA)