K. A. Tucker: Čista divljina | by Just Read 01/03/2021
Calla Fletcher je odrasla žena koja se i dalje osjeća kao djevojčica kada je njezin pravi otac u pitanju. Kada je bila beba njezina majka je napustila njezinog oca. Nije mogla živjeti u divljini Aljaske i svoje dijete uzela je sa sobom, a srce ostavila u toj divljini. Godinama kasnije Calla se rijetko čuje s ocem. Na kraju su pozivi jednostavno prestali. Sada, dvadeset i šest godina kasnije, Calla svog oca više ne poznaje. Kao dijete je stvorila sliku o njemu, ali zapravo ga nikada nije upoznala. Zbog toga pati cijeli život. Kada sazna da je jako bolestan ipak odluči otići vidjeti ga, ali i mjesto gdje je provela prvu godinu svog života i mjesto koje njezina majka nije uspjela zavoljeti. Ali ništa ju nije moglo pripremiti na ono što će ju dočekati kada dođe. Aljaska koja je u isto vrijeme prekrasna i zastrašujuća, hladna, surova, ali vrlo obiteljska. Svi su jedna velika obitelj i to ju je iznenadilo. Svi su jedni uz druge, moraju jer su vremenske prilike previše teške da bi živjeli svako za sebe. Upoznaje grad koji još nije došao u budućnost, njezinu sadašnjost. Tehnologija, internet, pošta, sve to kao da je zapelo u prošlosti i ne napreduje. Upoznaje oca koji je drukčiji od onoga što je mislila. Shvaća da je i njezina majka mogla donijeti drukčije odluke u svom životu, shvaća da uvijek postoje dvije strane jedne priče. A dobila je jako malo vremena kako bi ih provela s ocem. Jedan pilot koji radi za njezinog oca koštat će ju srca i života kakav joj je bio prije dolaska na Aljasku. Hoće li ponoviti grešku svoje majke? Može li samo tako okrenuti leđa prošlosti i otići kući? Može li ostati?
Autorica je stvorila prekrasnu priču gdje glavni ženski lik, Calla, odlazi u svoj rodni grad. Upoznat će nešto puno više, svoj dom, ljude, prirodu koja ju okružuje, sirove uvjete divljine. Ljepota je u očima promatrača. Ovo je puno više od ljubavne priče. Ovo je traženje samog sebe, smisla života. Traženje svog mjesta u svijetu. Divljina je nešto posebno, potpuno drukčije tu divljinu shvaća svaka osoba. Svaka osoba ju prihvati na svoj način. Ali moraš ju voljeti, inače nema šanse za preživljavanje. Ili si dio nje ili tu ne pripadaš. Neke osobe ne mogu živjeti takvim životom, ali neke osobe bi uživale. Sve je do osobe i njihovih potreba. Sve je do srca i duše. Ovo je prekrasno opisana priča u kojoj imamo prekrasne opise krajolika, divljine Aljaske i života kakav je u tom mjestu. Upoznajemo ljude, stanovnike, upoznajemo njihov način života. Taj dio priče jako volim, prekrasno mi je i jednostavno sam ju prigrlila srcu.
Likovi koje je autorica stvorila su prekrasni, odlično okarakterizirani i stvoreni s namjerom da vam se potpuno uvuku u srce. Sviđa mi se taj prekrasan stil pisanja, dinamičan, a nekako nježan. Teško je riječima opisati osjećaje koje imam dok ovakve priče čitam. Od uzbuđenja do neke smirenosti. Jednostavno neobjašnjivo, ali savršeno. Tema je prekrasna, tužna, ali i puna nade. Gubitak voljene osobe, hrabrost i oporavak koji su potrebni kako bi to prihvatili. Nada u bolje sutra. Život u teškim uvjetima na koji netko gleda kao na patnju, ali tim ljudima koji tako žive to je sve što znaju. Jednostavnost života, bez pretjerivanja, bez svih dodataka dvadeset i prvog stoljeća. Žive u skladu s prirodom, žive sretno i ispunjeno. A iskreno, koliko god imali pomoć tehnologije i napretka nismo sretnici koji se mogu pohvaliti sretnim, ispunjenim životom poput tih ljudi koje upoznajemo u priči. Oni žive, dišu punim plućima. Većina nas samo preživljava razmišljajući o sutra, obavezama i potrebama.
Ljubavna priča je preslatka. To je prava riječ kojom bi opisala taj dio priče. Da, strastvena je to priča i uzbudljiva. Ali nadasve preslatka. Dvoje ljudi koji se konstantno prepiru i zbijaju šale jedno s drugim i pokušavaju se ne prepustiti osjećajima koje imaju. Strah od onoga što donosi sutra možda će biti zaboravljen kada prihvatimo život kakav je i jednostavno se prepustimo. Sviđa mi se i promjena koju je Calla doživjela. Treba vremena i truda, ali ipak čovjek na kraju shvati što je potrebno kako bi bio sretan. Samo treba biti dovoljno hrabar to i učiniti.
Priča je to o obiteljskim odnosima, o gubitku, nadi, hrabrosti, pravoj i iskrenoj ljubavi, nastavku života, prihvaćanju samog sebe i ljubavi prema samom sebi.
A korice? Još nikada nisam imala ovakvu knjigu u rukama. Taj osjećaj pod prstima na neki način kao da mi je pomogao da se još više osjećam kao da sam u toj divljini zajedno s likovima. Stalno sam ih dodirivala, uhvatila sam samu sebe kako čitam dok u isto vrijeme mazim knjigu. Smijala sam se sama sebi, ali ne mogu si pomoći. Osjećaj je čudan, a opet tako odličan. I to je upravo takva priča. Tako savršena, a opet neobjašnjiva. Nekako uzbudljiva, a opet u isto vrijeme smirujuća.
Od mene imate sve moguće preporuke za ovu dirljivu, prekrasnu priču. Sada jedva čekam i ostale knjige iz serijala.
Recenziju napisala : Anamarija Jelić
