Walter Tevis: Damin gambit | by Alkemičarka 02/04/2022
ROMAN KOJI S PRAVOM ASOCIRA NA GENIJALNU IZVEDBU
Neobična. Britka. Hrabra. Sve je to knjiga Damin gambit, autora Waltera Tevisa. Mjesecima sam odgađala gledanje istoimene televizijske serije jer sam silno htjela prvo pročitati knjigu. Sada kada jesam, još se više veselim gledati seriju. Zahvaljujem se Fokus na Hit na ustupljenom primjerku jer… Neobična. Britka. Hrabra. Zapravo, kuražna. Sve je to knjiga Damin gambit, ali i Beth.
Te noći ležala je na leđima. Budna. Još nije bila izvadila tabletu. Osluškivala je noćne zvukove i primijetila da postaju glasniji kako su joj se oči navikavale na tminu. (…) Bethino tijelo ukočilo se kad je začula njihove glasove. Trepnula je i pogledala u tamni strop prisilivši se da vizualizira šahovsku ploču sa zelenim i bijelim kvadratima.
Walter Stone Tavis bio je američki romanopisac te pisac kratkih priča, a Damin gambit njegova je izdvojena uspješnica jer je na osnovu nje snimljena danas vrlo popularna televizijska serija istoimena originalu – Queen’s Gambit. Zanimljivo je pročitane knjige promatrati iz očiju čitatelja i iz očiju pisca. Kao čitateljica, možda ne bih bila svjesna koliko je velika stvar za svojega spisateljskoga staža stvoriti i oživjeti lik kao što je Beth Harmon. Svi su likovi za svojega autora posebni i jedinstveni, prepoznatljivi i u snu i na javi, ali likovi poput Beth Harmon ne događaju se često – naprosto jer su ikone. Sjećam se da sam još kao srednjoškolka sanjarila, a još uvijek i sanjarim, da ću jednoga dana napisati knjigu koja će sadržavati posebnog, ikoničnog lika. Toliko ikoničnog da će jednoga dana, možda i kada mene više ne bude, taj lik disati i živjeti dalje – kao što, primjerice, Sancho Pansa živi u Balaševićevoj pjesmi. Prema tome, otvoriti progovor o knjizi Damin gambit upravo likom Beth u potpunosti je ispravno jer ovo je istinski i punopravni roman lika.
Damin gambit roman je koji razrađuje dvije ključne teme – šah sam po sebi i mladost šahovske genijalke Beth. Međutim, posebnost ovoga romana upravo je intiman i gotovo apstraktan odnos između Beth i šahovske ploče, šaha i svijeta, ali i Beth i svijeta. Koliko se god svojom jednostavnom formom i isključivo prividnom jednostavnošću teme roman Damin gambit činio prosječnim i plošnim, on to nije. Jednostavnim jezikom i poprilično pitkim, a istovremeno intimnim sadržajem, on ponire u dubine ljudske svijesti i međuodnosa – kako ljudskih, tako i čovjeka i okoline. Damin gambit naprosto obiluje nijemim, oštrim, a istovremeno lijepim bliskostima, od kojih je među najsnažnijima šahovsko prijateljstvo između Beth i njezinog prvog šahovskog učitelja.
Domar je bio deblji s jedne nego s druge strane. Zvao se Shaibel. Jednom su je poslali u podrum da opere spužve za brisanje ploče. Zatekla ga je kako sjedi na metalnom tronošcu bkizu peži i mršti se, nadvijen nad zeleno-bijelom pločom za damu. Ali tamo gdje su trebale biti pločice sad su stajale plastične figurice neobičnih oblika.
Roman Damin gambit, osim karakteristika romana lika i ruha svojevrsne drame, posjeduje i posebnu vrstu obiteljskih osobina, djelomično uzrokovanim karakteristikama romana prostora. Posljedično Bethinim životnim okolnostima koje su ju odvele u sirotište Methuen, Damin gambit u obiteljskim odnosima među likovima u potpunosti reducira krvne odnose i na taj način na obiteljski skup smješta međusobno iznimno različite osobnosti, kao što se to primjerice ostvaruje u odnosu Beth i njezine skrbnice gospođe Wheatley.
Beth je u desnoj ruci držala dva uloška. „Ne znam kako da ih stavim.“
Gospođa Wheatley je ustala. „Više nisam supruga, osim na papiru“, rekla je, „ali mogu naučiti kako biti majka. Pokazat ću ti ako mi obećaš da nikad nećeš prići ni blizu Denvera.“
Zahvaljujući britkosti uma glavne protagonistice, ali i njezinom osebujnom i samo naoko jednostavnom i suzdržanom pogledu na svijet, ljubavni zapleti romana Damin gambit teško su usporedivi s ljubavnim zapletima na koje je ljubitelj ljubavnih romana navikao. Velikim dijelom lišena konkretne bliskosti u djetinjstvu, te emocionalno oslonjena gotovo samo na Jolene, svoju sustanarku u sirotištu, i kasnije gospođu Wheatley, svoju skrbnicu, Beth je naizgled udaljenoga odnosa – kako prema samoj sebi, tako i prema onima koji ju okružuju. Sazrijevanje Bethinoga lika, a samim time i ženstvenstvenosti i ljepote koje su joj uvijek po njezinoj procjeni nedostajale, događa se kada upoznaje Bennyja, također šahistu. Posebnost zapleta njihovog romantičnog odnosa upravo je njegova upitnost – je li to, uopće, romantičan odnos? Prijateljstvo? Mentorstvo? Partnerstvo? Damin gambit poigrava se granicama ljubavnih odnosa upravo na način da ih magli, a potom čitatelju na osjet i volju prepušta označavanje novih granica.
U slušalici se prvo začuo klik, a zatim muški glas, kristalno jasan kao da se nalazi u susjednoj sobi: „Odigra li skakačem, uzvrati mu topovim pješakom s kraljeve strane. Odluči li se za kraljeva lovca, napravit ćeš isto. Poslije toga otvori daminu liniju. Usput, ovaj poziv je užasno skup.“
„Benny!“ uskliknula je. „Benny! Kako znaš…“
Genijalnost Bethina lika, međutim, ne ostvaruje se u međuljudskim odnosima, ni u njezinim konkretnim svakodnevnim postupcima, ili u pak njezinu pogledu na svijet. Njezina genijalnot gotovo je besprijekorno prikazana kroz samu pojavu šaha i Bethin talent za igranje istoga. Šah je izraz njezine želje za istupom, za izražajem, za kontaktom, ali i dubinom, promišljajem i izazovima. Iako njezina karakterizacija često naginje lažnim kretnjama koje navode da je jezgra svega Bethina želja za pobjedom, možda kao metafora za njezinu pobjedu nad samom sobom, ili pak siromašnim okolnostima života, roman Damin gambit na koncu ne govori ni o šahu, ni o pobjedi. Tako i lik ruskog šahista Lučenka priznaje, a Beth se s njime složi.
Dok su se rukovali, blago joj se naklonio. Na tren je pomislila kako će joj poljubiti ruku, ali nije. Obuhvatio joj je dlan.
„Sve ovo“, rekao je, „nema nikakve veze sa šahom.“
Nasmiješila se. „Imate pravo.“
Damin gambit roman je o kontaktu. Kontaktu s drugim, ritmu igre koju ne možemo odigrati sami. Roman je to o komunikaciji sa strancima koji u tren oka i u potpunoj tišini mogu postati mnogo više od toga, ali i o odazivu na poziv koji čujemo unutar sebe. Poziv koji nas neprestano šalje u začarani krug života, u vrtlog mijena koje ne predlažu kraj partije, ni pobjedu, već remi.
Negdje napola prvog reda betonskih stolova sjedio je muškarac sa šahovskom pločom ispred sebe. Moglo mu je biti oko šezdeset godina. Rukave sive pamučne košulje zavrnuo je do lakata, a na glavi je imao sivu kapu kao i većina drugih umirovljenika ovdje. Nije ju prepoznao kad mu je prišla. Sjela je nasuprot njemu, na stranu s crnim figurama, i na ruskome upitala: „Jeste li raspoloženi za partiju?“