Blog

E. O. Chirovici: Knjiga ogledala| by Čitateljica

E. O. Chirovici: Knjiga ogledala

”Netko je u jednom trenutku rekao kako zapravo ne postoji početak i kraj priče. Postoje samo trenuci koje je pripovjedač subjektivno izabrao kako bi omogućio čitateljima da dožive događaj koji je započeo u jednom trenutku, a završit će u drugom.”

Ovu sam si rečenicu zabilježila čitajući knjigu uvjerena kako sam našla zlatnu koku među rečenicama. Da nisam mogla biti više u krivu, shvatila sam kad sam pročitala knjigu. Ali, pročitavši u zahvalama riječi autora nekako mi ta rečenica nije izlazila iz glave. Kako i on sam kaže, poanta ove knjige nije tko je ubojica, nego zašto je to učinio. Želio nas je potaknuti na otkrivanje čarobnog svijeta koje karakterizira jak osjećaj tajnovitosti i vjerujem da je u tome uspio, jer bez obzira na to što je ova knjiga svrstana u trilere, nema u njoj mnogo toga specifičnog za trilere. Ispričana kroz usta tri lika i iz sjećanja nekoliko njih, jedna priča ima više verzija i svaka verzija je sjećanje. No, jesu li sjećanja na stvari iz prošlosti kakve su zaista bile ili ono kako ih naš um posloži? U ovoj knjizi sva su sjećanja iskrivljena kao u kući ogledala i još potpomognuta opsesijama likova.

U zimi 1987. godine u Princetonu brutalno je ubijen poznati profesor i psiholog, čije je ubojstvo, iako je navodni ubojica osuđen, dugo godina bilo misteriozno.

Dvadeset pet godina poslije tragičnog događaja književni agent Peter Katz primio je rukopis čovjeka koji je tih godina studirao na Princetonu i bio blizak s ubijenim profesorom. Petera je više od ulomka iz romana zainteresiralo popratno pismo Richarda Flynna zbog kojega je i odlučio pročitati rukopis. Flynn tvrdi da je roman napisao prema sjećanjima iz onog doba, uplevši u radnju profesora Wiedera, svoju nekadašnju cimericu koja mu je kasnije postala djevojka – Lauru, profesorova kućnog majstora Dereka i Laurina bivšeg dečka Timothyja.

Polako, ali s puno misterije priča o svom odnosu s Laurom, profesorom i kako se zapravo upoznao s njim i o profesorovom radu na novoj knjizi iz područja psihologije. U biti ništa neobično, sve dok malo-pomalo priča ne poprimi neki čudan i drugačiji oblik. U tom zbunjujućem trenutku u kojem ni Peter ni mi kao čitatelji ne možemo dokučiti čemu sve to, priča završava.

U drugom dijelu Peter traži pomoć novinara Johna Kellera ne bi li odmotao zamršeno klupko iz priče i saznao sve o događaju koji bi trebao opisivati ostatak rukopisa. John pokušava uspostaviti kontakte sa sudionicima priče, no uz ubijenog profesora, mrtav je i Richard koji je knjigu pisao na samrti pa tako ispada da je knjiga možda svojevrsno priznanje tragičnog ubojstva. Međutim, John ne želi odustati odmah i čak bi mogao i sam završiti roman kad bi imao više detalja. Pronašavši Lauru sve postaje zanimljivije jer njezina priča je posve drugačija od Richardove. U jednom trenutku John odustaje smatrajući da nije vrijedno trošiti vrijeme na nešto što se zbilo davno i o čemu nema nikakvih dokaza.

Nakon Johnova odustanka daljnju istragu sam za sebe vodi umirovljeni policajac Roy Freeman, koji je nekad radio na slučaju, ali je u to vrijeme bio alkoholičar i nije mu se radilo. Njegova sjećanja i nisu previše bistra, ali prije nego što ih izgubi sva želio bi barem riješiti slučaj zbog sebe, da vidi je li što propustio.

Peter, John i Roy trojica su muškaraca koji su uvučeni u priču i svaki od njih ima nit vodilju zbog koje bi htio doznati istinu. Ova knjiga ima toliko perspektiva koliko i glavnih likova i toliko verzija događaja koliko i ljudi što ih je bilo spremno ispričati i to prema sjećanjima.
Kao što je autor i rekao, nije bitno tko nego zašto.

Imam osjećaj duboko u sebi koji mi govori da je ova knjiga čudna. Ne loše ni dobro čudna, nego samo čudna. Čudna jer je drugačija. Ispričana je, bez obzira na toliko likova, jednim tonom i taj ton joj nije donio dobro, jer je ponegdje bila malo siva i dosadna, ali željela sam znati kraj. I nije me uopće šokirao, nego je došao kao zatvaranje poglavlja.

Malo sam razmišljala o sjećanjima. Mogu li sa sigurnošću tvrditi da se sjećam nečega točno kako se zbilo ili što sam više slušala o nekom događaju da su te riječi utjecale na moje sjećanje tog događaja? Jedno je sigurno, sjećanja su krhka i bez obzira koliko ih se mi ponekad trudili zapamtiti ona jako lako izblijede.

Čitateljica

Napiši komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>