Fredrik Backman: Medvedgrad | by Reading List 15/04/2021

Medvedgrad mi je za izazov #choosemytbr odabrala kolegica sanda_reads

Jedne kasne večeri potkraj ožujka jedna je mlada osoba uzela dvocijevku, otišla u šumu, prislonila pušku nekome na čelo i povukla okidač. 

Ova priča govori o tome kako je do toga došlo.

I drago mi je što je to bila baš ona jer je time samo potvrdila da ono što se njoj svidi, uglavnom će se svidjeti i meni. Ne mogu naći dovoljno riječi kojima bih opisala svoju ljutnju što sam toliko čekala, potom razočaranost što je serija posve drugačija od knjige, a onda i svoju oduševljenost knjigom.
Znam da mnogi ne vole Backmana, točnije njegov stil pisanja. Ja sam mišljenja da je to baš kako treba i da svaka tema koju odabere dosegne točno potreban stupanj emocija kod čitatelja. Bilo to suze, ljutnju, gnjev, rezigniranost. I želim vam reći da znam da njegovo pisanje ne prija, ali ako ste je ostavili na pola jer vam nije imalo tempo, zaista mislim da niste došlo do onog dijela koji je Backman zamislio kao ključan, a to je silovanje. I mislim da bi reagirali isto kao i ja. I ne, neću ulaziti u to što se nekome ne sviđa jer svatko zna što voli čitati. Poštujem taj odabir.❤

Neću o radnji, ali ću o tome da Backman piše tako da vas ne prisiljava da birate strane, daje vam dokaze, stavove likova pa je na vama da sukladno vašim stavovima ispoljavate vlastiti. Vrlo bi se lako Medvedgrad mogao okarakterizirati kao hokejška literatura obzirom da je glavna tema hokej. Ono što ovaj grad drži na okupu, ono što čini ponos grada, ono što je glavna tema razgovora, ono što spaja sve stanovnike jest upravo hokej. I moglo bi se reći da je ono masivno ludilo koje se uvuklo u svaku poru njihova života. Djeci daju klizaljke i palice još dok nisu pošteno ni prohodali. Uspavan grad u kojem nije razvijen turizam niti rudarstvo, grad koji se smjestio daleko na sjeveru gdje ga nitko ni kažiprstom na karti ne bi mogao pokazati. Radnjom je roman smješten u maleni gradić koji metaforički pokazuje kako se tamo živi. Svkai od stanovnika vrlo dobro zna da ako želi uspjeti ili nešto dohvatiti, to mora učiniti prije velikih. No, Backman se nije želio zadržati samo na tome jer priča je ovo o životnim gubicima, o emocionalnim slomovima, o unutrašnjoj borbi, biranju prave istine, o silovanju, društvu koje bira strane kako im njihova načela nalažu. Ovo je grad koji ne vidi kada treba, grad koji okreće glavu, grad koji stavlja sport iznad jedne sudbine, a na kraju grad koji spava i šuti.

U životu je najteže priznati da si licemjer. 

Glavna okupacija je hokej iako je sve manje radnih mjesta, obitelji odlaze jedna za drugom, a sve što im ostaje je hokej. Sve su oči uprte u mladu hokejšku zvijezdu Kevina Erdahla i ostale njegove kolege u nadi da će uspjeti izboriti polufinale i time privući investitore kako bi njihov grad napokon oživio i spasio se od propadanja. Od zatvaranja škola sve do zatvaranja i ukidanja hokeja. Velika je to boljka svakome od stanovnika.

Čudna je ljubav koju roditelj osjeća prema djetetu. Naša ljubac prema svima drugima ima svoj početak, ali ne i kad je posrijedi dijete. Njega oduvijek volimo, voljeli smo ga i prije nego što je postojalo. Koliko god se dobro pripremili na roditeljstvo, sve mame i tate dožive potpuni šok kad kroz njih prvi put prostruji plimni val osjećaja i izmakne im tlo pod nogama. Neshvatljiv je jer se ne može usporediti ni s čim drugim. To je kao da nekome tko je cijeli život proživio u mračnoj sobi pokušate opisati osjećaj pijeska među nožnim prstima ili pahulje na vrhu jezika. Duša vam jednostavno poleti. 

No, što se dogodi kada jedan grad protrese nešto nalik potresu ili ako udari val veličinom dovoljan da se uvuće u svaku pukotinu i poremeti dotad uhodan ritam? I potom jedna tajna krene za drugom. Optužba o silovanju puknuće je koje ne može proći nekažnjeno, barem ne za roditelje silovane djevojčice. I dok se ona bori da nadvlada ono što joj se vrzma po glavi, da prihvati svoje stanje vjerujući da odgurivanjem ljudi koji je vole upravo spašava njih od društvene ignorancije. Ali svi se bore s tom viješću. Kira i Peter koji po drugi puta doživljavaju bol, Amat koji se bori da nadvlada strah i prizna što je vidio, Benji koji u srcu nosi vlastitu istinu o sebi, Bobo kojeg čeka posao u očevoj radionici, David koji ne zna da li je spreman biti otac, Fatima koja je majčinski istrpila sve da ostvari sinu njegove želje, Kevinova majka koja treba prihvatiti kakav joj je sin pa do Ramone koja vidi pravu realnu sliku.

Mržnja može biti jako poticajna emocija. Svijet postaje mnogo razumljiviji i mnogo manje strašan kad sve i svakoga podijelite na prijatelje i neprijatelje, nas i njih, dobro i zlo. Da biste najlakše ujedinili grupu ljudi, ne treba vam ljubav, jer ljubav je teška. Ona je zahtjevna. Mržnja je jednostavna.

Backman je stvarao osebujne likove, i takve smo ih zavoljeli. Medvedgrad je meni njegov posve drugačiji put, progovaranje o bitnim temama, pokazatelj jednog organizma koji ako se zarazi ili oboli od zloćudne bolesti treba terapiju. Vidim Medvedgrad kao virus protiv se njegovi stanovnici ne žele boriti. Virus koji napada organizam, uništava sve ono što je dobro i što je ispravno… jer pa… hokej ih spaja.

Očeve suze poteku niz kćerine obraze. 

“I ja se bojim, tata. Svega. Tame i…svega.”

“Što mogu učiniti?”

“Voli me.”

“Uvijek, Mrvice.”

Medvedgrad nije priča samo o hokeju, to je priča o tome trebaju li žrtve šutjeti, da li ne znači ne, da li smo kao zajednica pogriješili kada tražimo opravdanja za nekoga koga znamo godinama, da li poznajemo dovoljno svoju djecu i obitelj, prijatelje… Također, jesmo li kao zajednica zakazali?Pitam se piše li silovatelju to na čelu. Kako je jedna rečenica rekla : Silovatelju je to jedna minuta, žrtvi cijeli život.
Živimo u svijetu kada se žrtve ponekad okrivi jer je tako obučena, sama je to tražila. Ne. To je riječ koja treba značiti dovoljno. Ne znači ne.
I nema dalje. Jedno je bitno – NE je uvijek ne. Nema opravdanja. Nema izvrdanja o tome.

Fredrik Backman – Medvedgrad

Medvedgrad

« Riley Sager: Dođi prije mraka | by Čitateljica
Riley Sager: Dođi prije mraka | by Knjiški moljac »