Blog

Iva Kolega: Sjeme tame | by Dva boema

Priča koja ledi krv u žilama. Roman domaće autorice Ive Kolege, inspiriran je stvarnim događajem. Dok ljudi spuštaju i okreću glavu na spomen nasilja i silovanja, Kolega otvoreno i bez cenzure progovara o jednoj od najvećih tabu tema. Ono što se nalazi unutar ovih stranica je krajnje uznemirujuće i zastrašujuće, bez ikakvog pretjerivanja.

Ja sam osoba koja ima ‘jak želudac’ i po prirodi nisam gadljiva. Čitala sam knjige čije su radnje sadržavale poprilično gnjusne scene, ali Sjeme tame je jedan potpuno novi, viši stupanj. U par navrata sam jednostavno morala stati s čitanjem jer mi je postalo preteško.

Možda bi sve to bilo nekako lakše progutati, kada ne bismo znali činjenicu da je roman baziran na istinitom događaju.

Cijela se radnja odvija unutar tjedan dana. Svaki dan u tom tjednu, ispričan je iz pet perspektiva majke Iris, oca Saše te njihove djece: Diane, Julije i Luke.

Iris je žena u srednjim godinama koja svako jutro ima običaj uz cigaretu i kavu, čitati crnu kroniku. Pomalo morbidno, zar ne? Slažem se. Brojne vijesti o ubojstvima, otmici, silovanju i samoubojstvu su joj prijeko potrebne kako bi zavarala samu sebe da je njezin život dobar; da pored sebe ima muža koji uzdržava obitelj i omogućuje im da imaju krov nad glavom, da su njezine kćeri ako zanemari fazu bunta, samostalne djevojke koje odrađuju sve svoje dužnosti.

To je jedna strana. Ona strana koja se prezentira nepoznatim ljudima koji ne žive unutar ta četiri zida.

Iris zna da ju njezin muž vara, ali prestala je mariti – zapravo, čak joj i lakne kada navečer otiđe jer to znači da je oslobođena od obavljanja bračne dužnosti. Naviknuta je da često dolazi u pijanom stanju, da osim alkohola može osjetiti i miris tuđeg ženskog parfema. Iako joj se u glavi vrte brojna pitanja, pljuskama ju je naučio da ih ne postavlja naglas. Naučio ju je ‘gdje joj je mjesto’.

Odnos s kćerima joj je gotovo nepostojeći. S Dianom je, najstarijom kćeri koja je zatrudnjela u četvrtom srednje i po završetku se preselila u Njemačku s dečkom, izgubila skoro svaki kontakt. S drugom kćeri nije ništa bolje. Julija se školuje u drugom gradu i živi sama u stanu kako ne bi svakog dana morala putovati.

Nakon što Iris u crnoj kronici pročita da se kasno uvečer blizu centra dogodio napad na djevojku od dvadeset i osam godina koja je u kritičnom stanju zbog izrazito nasilnog silovanja, počinje se pitati gdje je Saša bio u to vrijeme i je li povezan s napadom…

Živi li s gorim zlotvorom nego li je mogla pojmiti?

” Tko živi u mraku taj luta i ne može pronaći pravi put. Sve dok mu se odnekud ne ukaže komadić svjetla, koji treba odlučno slijediti do izlaza na suncem okupanu čistinu. Ali što ako nam se ne svidi ono što ugledamo na svjetlu? Što ako je to nešto zbilja grozno? Je li tada ipak bolje ostati i živjeti u mraku?”

Po završetku sam bila mišljenja kako mi se ovaj roman nije svidio jer se dojmovi još uvijek nisu bili slegnuli. Bilo mi je previše tih mučnih scena i opisa od kojih ti se vrti u glavi. No, sada kada pišem ovu recenziju i sabirem misli u jedan tekst, shvaćam da je potrebno govoriti o nasilju. Knjige kao ova, koje o tome progovaraju otvoreno i prikazuju sve to tako surovo i realno, možda mogu uliti ljudima hrabrosti da ne okreću glavu. Možda mogu ohrabriti i žrtve da poduzmu nešto.

I pitam se; koliko je tih neispričanih, prešućenih priča koje ljudi nisu spremni ispričati i koje ljudi nisu spremni čuti. Kada ćemo biti spremni? Možemo li uopće biti spremni na ovakvo nešto? Znam da neće biti bolje ako glavu spuštamo prema zemlji, zabijamo ju u pijesak kao da se to nas ne tiče.

Nije samo na žrtvama da progovaraju o tome. Ako je sve to još jedan veliki tabu, ne možemo ni očekivati velike promijene. Čudimo se da kada čujemo nešto tako monstruozno, zaprepašteno udišemo i već idućeg dana sve to negdje pospremimo. Koliko puta je netko bio svjestan da se događa nasilje, ali jednostavno nije reagirao jer se to njega nije ticao, jer se nije htio petljati…

Slaba sam na takve stvari i neopisivo me boli čitati o tome. Tako da, na kraju mogu samo reći svaka čast Kolegi što je o svemu tome pisala na tako oduran i mučan, uznemirujući način.

Ovakve se stvari u svijetu događaju na dnevnoj bazi, ali potpuno je drukčiji osjećaj kada ovakvo nešto pročitaš, a da je inspirirano stvarnim događajem s naših prostora. Događaj u Lijepoj našoj, koji je tu našu učinio manje lijepom.

Vjerujem da više nikada neću pročitati ovu knjigu, ali znam da ću je gurati prijateljima u ruke. Imate moju preporuku. Ovo možda nije štivo za popodnevni odmor uz čaj ili kavu, ali definitivno je nešto što bi se trebalo pročitati – kada budete spremni.

Ovaj psihološki triler, koji je ustvari puno više od toga, djelo je domaće autorice Ive Kolege. Izdavačka kuća je Fokus, a godina izdanja je 2019.

Čitamo se!

Sjeme tame

Napišite komentar!

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>