Blog

Fredrik Backman: Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao | by Učitaj se!

“Svi sedmogodišnjaci zaslužuju superjunake. To je jednostavno tako. Svatko tko se s tim ne slaže, nije baš čist u glavi.”

Elsa ima sedam godina i često ju drugi, pogotovo u školi, nazivaju “drukčijom”. Neko bi drugo dijete možda ovo shvatilo kao nešto negativno, ali Elsu je njena superjunakinja davno naučila da je biti drugačiji jednostavno super kul. Kao da imaš vlastitu supermoć.

Spomenuta superjunakinja ujedno je i Elsina najbolja prijateljica: njena Bakica. Bakica ima sedamdeset i sedam godina i često ju nazivaju “živahnom za svoju dob”. Neki bi pomislili da to znači da je Bakica pomalo luckasta ili čak potpuno luda, ali Elsa zna da, ako i jest, luda je na najbolji mogući način.

Bake i djedovi nešto su najbolje na svijetu. Oni nas čuvaju, igraju se s nama, pomažu nam odrasti i dopuštaju nam sve ono što nam roditelji inače brane. Domovi baka i djedova mjesta su na kojima smo odrastali i provodili polovicu djetinjstva. To su posebna mjesta, puna avantura i onih najboljih sjećanja i uspomena.

“Kuće baka su nešto posebno. Zauvijek upamtiš njihov miris.”

Imati baku i djeda genijalna je stvar. Oni su tvoje utočište, tvoja sigurnosna mreža kada ti život postane malo prenaporan i moraš se nekamo sakriti. Čak i ako su luckasti, šašavi ili mušičavi, tvoji su – i znaš da su tu za tebe, čak i kad si i sam luckast, šašav ili mušičav (a ponekad i sve to skupa).

“Kad imaš baku, to je kao da imaš cijelu vojsku. To je najveći privilegij unuka – znati da je netko na tvojoj strani, uvijek i bez obzira na sve. Čak i kad si u krivu. Zapravo, pogotovo tada.”

Ono o čemu kao klinac uopće ne razmišljaš, je to da su tvoji baka i djed imali život i prije nego što su postali baka i djed. A ponekad – zapravo, vrlo često – ti o tom životu ne znaš baš ništa.

“Moguće je voljeti svoju baku godinama, a da zapravo o njoj ne znaš ništa.”

Kad Elsina Bakica umre, Elsa u zadatak dobije dostaviti Bakičina pisma određenim ljudima. Pisma su to u kojima se Bakica ispričava, a ljudi kojima Elsa treba pisma dostaviti Elsu iznenade – jer Elsa nema ni najmanjeg pojma zašto bi se Bakica imala baš tim ljudima ispričavati. Ispunjavajući zadatak koji joj je Bakica namijenila, Elsa otkriva detalje iz Bakičina života o kojima nije imala pojma. Neki ju od tih detalja iznenade, neki rastuže, a neki pak naljute. Svejedno, Elsa Bakicu ne namjerava iznevjeriti i planira izvršiti svoj zadatak do kraja – kamo god ju to odvelo.

Bakičina pisma Elsu će odvesti u nepredvidivu pustolovinu, u kojoj će doznati stvari o Bakici koje do tada nije znala, ali će ujedno doznati i štošta o ljudima oko sebe: svojoj majci, ocu, očuhu, susjedima. Elsa će sve te ljude vidjeti na jedan posve nov način, otkriti kako su svi oni povezani s njenom Bakicom, a naći će i neke neočekivane prijatelje: jednog volkonja i jedno Čudovište, za početak.

Ono što nam Elsina priča sjajno prikazuje je to kako možeš čitav život živjeti s nekim ili pored nekog, a da tu osobu uopće ne upoznaš. Cijelog života možeš prolaziti pokraj susjeda kojeg smatraš pijanicom, ili zabadalom, ili luđakom, ili čudovištem, a da se uopće ne potrudiš provjeriti zašto si mu nadjenuo baš taj epitet i što iza njega stoji. Ova priča nam sjajno pokazuje kako ljudi oko nas nisu uvijek onakvi kakvima nam se čine: svatko od njih ima svoju priču, vlastitu tajnu, koju bi nam možda čak i rado otkrio – samo ga nikada nismo ni pitali.

“Ne izgledaju sva čudovišta kao čudovišta. Neka od njih nose svoju čudovišnost u sebi.”

Ono o čemu ova knjiga zapravo govori je kako se nositi sa smrću nekoga koga voliš, pogotovo kada ti je tek sedam godina. I odraslima je teško pojmiti gubitak voljene osobe, djeci je sve to još teže i podnijeti i shvatiti. Način na koji se Elsa nosi s Bakičinom smrću sjajno je opisan u ovom romanu: Elsa je, naravno, tužna, ali je vrlo često i ljuta – na sebe, na druge, na Bakicu.

“Teško je pojmiti smrt. Teško je pustiti nekog koga voliš.”

Svaka priča mora imati neku pouku. Tako barem misli Elsa. A pouka ove priče (odnosno jedna od, koja mi se jako svidjela) genijalna je: ljudi su (uglavnom) govna. A cilj svačijeg života trebao bi biti taj da se trudiš biti što manje govno, a što više negovno. U tome je cijela stvar.

“Katkad bi Elsa znala pitati bakicu zašto odrasli uvijek rade takve idiotske stvari jedni drugima. Bakica je uglavnom odgovarala da je to zato što su odrasli obično ljudi, a ljudi su obično govna. Elsa je smatrala da su odrasli, između svih tih svinjarija, zaslužni i za hrpu dobrih stvari – recimo za istraživanje svemira, UN, cjepiva, noževe za sir. Bakica je tumačila kako pravi trik leži u tome da gotovo nitko nije potpuno govno i da gotovo nitko nije potpuno negovno. Teška stvar u životu je zadržati što je više moguće ove negovnaste strane.”

Druga pouka ove priče je: i superjunaci, u stvarnom životu, umiru.

“U cijeloj ovoj priči problem je s junacima koji bi na kraju priče trebali ‘živjeti sretno do kraja života?. Tu postaje zeznuto, iz narativne perspektive, jer ljudi koji dođu do kraja života moraju ostaviti one koji moraju do kraja života živjeti bez njih. Jako je teško biti onaj koji živi do kraja života bez njih.”

Trik je, kod smrti, taj da ju prihvatiš kao dio života, a onoga koga si izgubio održiš živim u svojim sjećanjima, uspomenama, pričama koje ćeš o njemu pričati. Jer, da parafraziram jedan citat, na kraju ćemo svi postati priče. A kod tih priča važno je da se zapamte one dobre – one koje će nas podsjećati na osobu koje više nema, koje ćemo pričati sa smiješkom i pamtiti s toplinom u srcu.

“U Zemlji Gotovo Budnih nikad ne kažete zbogom. Samo kažete ‘vidimo se kasnije’. Ljudima u Zemlji Gotovo Budnih to je važno jer vjeruju da ništa nikad zapravo ne umire. Samo se pretvori u priču, dođe do malog pomaka u gramatici i vrijeme se promijeni iz ‘sad’ u ‘nekad’. Sprovod može trajati tjednima, jer su rijetke prigode u životu bolje za pričanje priča. Naravno da su prvog dana to uglavnom priče o tuzi i gubitku, ali kako dani i noći odmiču, tako se pretvaraju u priče koje ne možete ispričati a da ne puknete od smijeha. (…) A Miamašani se smiju toliko glasno da se priče uzdižu poput lanterni iznad groba. Sve dok sve priče i sva vremena ne postanu jedno. Smiju se dok svi ne zapamte da je sve što ostavljamo iza sebe kad nas više nema – smijeh.”

Učitaj se!

 

Napišite komentar!

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>