Riley Sager: Dođi prije mraka | by Throne of Bookaholic 04/03/2021
Vjerujete li u duhove? U to da su neke kuće uklete i da ih se ne smije uznemiravati? Maggie Holt nije vjerovala, sve dok se nije odlučila vratiti na imanje iz kojeg je njena obitelj prije dvadeset pet godina pobjegla u gluho doba noći.
Prije dvadeset i pet godina, Maggie Holt i njezini roditelji, Ewan i Jess, preselili su se u kuću zvanu Baneberry Hall, smještenu tik izvan sela zvanog Bartleby u Vermontu. Točnije, uselili su se 26. lipnja. Pobjegli su iz nje usred noći 15. srpnja. Dvadeset dana. Toliko su dugo živjeli u kući, a onda se više nisu mogli prestati opirati vlastitoj prestravljenosti. U kući nije bilo sigurno, tada je njen otac rekao policiji. Nešto nije valjalo s Baneberry Hallom. U kući su se dogodile čudne stvari. Opasne stvari. Kuća je, kako je tvrdio njen otac, bila ukleta, opsjednuta zlim duhom iz prošlosti. Obitelj Holt se tada zaklela kako se više nikad neće vratiti tamo. Nikad.
To priznanje objavile su i lokalne novine, a članak je postao toliko popularan i zanimljiv da je završio i u većim novinama diljem svijeta. Dva tjedna nakon bijega iz kuće, kontaktirao ih je urednik iz New Yorka i ponudio im da priču prepričaju u knjizi. Kako su u to doba živjeli u staroj motelskoj sobi, otac je odlučio čvrsto zgrabiti tu priliku i u samo mjesec dana uspio je napisati knjigu. Obitelj Holt nikako nije očekivala da će Kuća užasa biti čitana, a kamoli da će u roku odmah postati svjetski bestseler, globalni fenomen. Neki su čak pričali kako je to najpopularniji slučaj susreta s nadnaravnim u stvarnom životu još od Horora u Amityvilleu.
Kuća užasa je Maggie na mnogo načina obilježila. S obzirom da se ne sjeća da je uopće bila u Baneberry Hallu, Maggie je smatrala kako je knjiga čista glupost. Naravno, imala je samo pet godina, ali zar događaji koje je otac opisivao u knjizi ne bi trebali zauvijek obilježiti svakoga, pa tako i djevojčicu? Zašto se ona ne sjeća takozvanog Gospodina Sjene, zašto se ne sjeća da ju je neka nevidljiva sila podigla do stropa ili da ju je nešto toliko snažno davilo i ostavilo tragove prstiju po vratu? Činjenica da se ničeg od toga ne sjeća može značiti samo jedno – ništa od toga se nije ni dogodilo.
No, knjiga ju cijelog života prati u stopu. Maggie je tijekom cijelog svog odrastanja bila ona jeziva mala koja je nekoć živjela u ukletoj kući. U školi su je izbjegavali i bojali je se, bila je izopćenik. Kasnije se to preobličilo u nešto cool i učinilo je vrlo popularnom u srednjoj školi. I na fakultetu je imala osjećaj da se ljudi druže s njom samo kako bi saznali detalje o kući. Mnogi su njenog oca smatrali lažljivcem te je povremeno dobivala i ružne mailove od stranaca. Svi su ju oduvijek odmah prepoznavali na ulici i gledali ju ili s pogledom divljenja ili s pogledom straha. Nikog nije zanimala ona sama. Već kuća. I ono što se dogodilo prije dvadeset pet godina.
Nakon što joj umre otac, Maggie naslijedi imanje koje je opisao kao ukleto. Ono što ju najviše čudi je što ga nije prodao nakon svih tih godina. Što ga je, iako se zakleo da ga nikad više neće posjetiti, odlučio zadržati ga u svojem vlasništvu. Na samrtnoj postelji joj je čak rekao da se kloni kuće i da je najbolje za nju da više nikad nogom ne kroči tamo. A opet joj je odlučio ostaviti istu tu kuću u oporuci. Odlučna da razotkrije što se u toj kući zaista događa, Maggie se odluči vratiti u Baneberry Hall. No, njen povratak u kuću je sve samo ne miran. Je li moguće da je njezin otac ipak govorio istinu? Da je kuća doista opsjednuta duhovima. Ili se unutar prastarih zidina skrivaju neke njegove tajne koje ona ne može dokučiti?
Još jedan Sagerov roman koji sam jedva dočekala i koji sam krenula čitati čim mi je došao u ruke. Moram vam priznati kako mi je ovo zasad najdraži preveden roman iz pera iznimno talentiranog autora. Uživala sam u svakoj stranici, upijala svaku riječ. Posebno mi se svidio način na koji je autor podijelio roman – na poglavlja u sadašnjosti koja čitamo i proživljavamo iz Maggiene perspektive te poglavlja iz proslavljene Kuće užasa. Ta poglavlja su mi čak bila i najdraža jer sam uistinu imala osjećaj kako unutar romana čitam još jedan, zaseban roman.
Bilo je dijelova knjige od kojih sam se naježila, dijelova od kojih mi se digla kosa na glavi, pogotovo kad sam iste te scene zamišljala i kad sam imala osjećaj kao da ih i sama proživljavam. Mislim da ne kažu bez veze da se ova knjiga ne bi trebala čitati kad padne mrak.
Sager mi je bez sumnje jedan od najdražih autora, a sada s nestrpljenjem iščekujem prijevod njegovih ostalih romana. Mnogi od vas su mi pisali kako nisu zadovoljni sa završetkom, no moram priznati da se meni zbilja svidio način na koji je autor zaokružio cijelu priču. Sve je na kraju imalo smisla i bilo je točno onako kako sam i zamišljala, odnosno kako sam se nadala da će završiti. Za mene je Dođi prije mraka za čistu peticu! Pročitajte ga, roman je to koji se ne smije propustiti! Samo nemojte reći da vas nisam upozorila – pazite u koje doba dana ćete ga čitati. 
Throne of Bookaholic – Dođi prije mraka