Fredrik Backman: Svakog jutra put do kuće sve je duži | by Write Owl 11/02/2021

“Ponekad se sjećam da sam zaboravio. To je najgora vrsta zaboravljanja. Kao da su te ostavili vani dok traje oluja.”

(“Svakog jutra put do kuće sve je duži”, Fredrik Backman)

Sa jedva šezdeset stranica “Svakog jutra put do kuće sve je duži” vjerojatno je najkraća knjiga koju sam pročitala posljednjih godina, no Fredrik Backman svojim je pripovijedanjem ovoga puta ionako išao u dubinu, ne širinu. Malim je brojem stranica pred čitatelja postavio izazov predanosti, duboke koncentracije koja rađa sposobnost vidjeti i ono skriveno između redaka – tihe, dirljive poruke koje izranjanju iz svake rečenice. Nježno, gotovo meditativno kazujući o tome što se događa kada boje na portretu jednog života postupno počinju blijedjeti, kada sjećanja postanu tek varljiva sjenka koja svakim zalaskom i izlaskom sunca umire i nanovo se rađa nesvjesna svojeg prethodnog postojanja, Backman nas nagoni na razmišljanje, bojažljivo pogledavanje prema tom beskrajnom svemiru u kojem smo u svojim tugama toliko beznadno sami.

“Tede, mi ne putujemo u svemir zbog toga što se bojimo izvanzemaljaca. Putujemo zato što se bojimo da smo sami. Strašno je veliki taj svemir da u njemu budeš sam.”

(“Svakog jutra put do kuće sve je duži”, Fredrik Backman)

Opisujući odnos između sina, unuka i djeda koji polako gubi pamćenje i sjećanja, jedinu stvar za koju je vjerovao kako mu je nitko ne može oduzeti, Backman ne upada u zamku pretencioznosti. I dalje piše jednostavnim jezikom, onakvim koji će prepoznati svatko tko je na ramenima osjetio breme teških životnih trenutaka, svatko tko se suočio sa gubitcima koji su konačni i nepovratni. Jednostavan tekst, a opet ponudit će silne dubine onima koji u njih požele uroniti.

“Tako malo znamo o tome kako mozgovi funkcioniraju. On je sad kao zvijezda koja se gasi, sjećaš li se što sam te učio o tome?

Ako se zvijezda ugasi, prođe mnogo vremena prije nego što to saznamo, točno onoliko koliko je posljednjoj zraki svjetlosti s nje potrebno da stigne do Zemlje.

Kada se mozak ugasi, prođe mnogo vremena prije nego što to tijelo sazna.

U svemiru nema veće tajne od čovjeka.”

(“Svakog jutra put do kuće sve je duži”, Fredrik Backman)

Posebno su dojmljive pripovjedne slike u kojima djed i unuk, Noahnoah, kako ga djed zove, razgovaraju unutar djedova mozga koji “biva sve manjim”, u kojem se sjećanja miješaju, blijede i nestaju i njihov put do kuće svakim novim danom postaje sve dužim i neizvjesnijim. Djed gubi pamćenje, dio njega koji će nestati mnogo prije nego fizičko tijelo prestane živjeti; nedostajat će bližnjima, a još će biti uz njih. Onaj tko pamćenje gubi više ne osjeća bol tog gubitka; ona se ulijeva u srca onih koji svjedoče praznini koja ostaje iza njega. U toj praznini mnoge su samoće, no jednu je ipak moguće pokoriti, baš kao što su to učinili Noahnoah i njegov otac Ted. Krenuli su s djedom kući dužim putem, putem toplih razgovora, evociranja fragmenata sjećanja, ljubavi koja tinja negdje duboko u svakom od njih. Onim čije odredište možda ne pruža nadu, no nudi utješnu spoznaju – “nećeš se bojati proći kroz mračni vrt ako se pritom smiješ.”

Write Owl – Svakog jutra put do kuće sve je duži

Svakog jutra put do kuće sve je duži

« Fredrik Backman: Tjeskobni ljudi | by S police
Fredrik Backman: Tjeskobni ljudi | by Throne of Bookaholic »