Blog

Iva Kolega: Sjeme tame | by Učitaj se

 
Roman ‘Sjeme tame’ roman je za koji mi je čak nekoliko ljudi reklo da ga jednostavno nisu mogli dovršiti. Da je pretežak, u smislu da tema romana nije za svačiji želudac. Jedna prijateljica rekla mi je kako ga je doista željela pročitati, ali da se nije mogla natjerati da ga izgura do kraja. Na pitanje zašto, rekla je da joj je, kao majci malog djeteta, roman bio prestrašan. Nije se usudila saznati kraj i svjedočiti svemu kroz što su još morali proći njegovi likovi.

Doista, slažem se, ovaj roman nije za svačiji želudac. Ne kažem to zato jer opisuje nezamislivo odvratne scene komadanja tijela ili tako nečega – strašne scene kakve viđamo u horor filmovima. Ne, horor ovog romana je taj što se bavi obiteljskim nasiljem i zlostavljanjem unutar obitelji, a obitelj o kojoj je riječ nije negdje tamo, na hladnom skandinavskom sjeveru ili u mraku američkog getoa, već tu, kod nas, u susjedstvu.

Možda je najstrašnija stvar kod ovog romana upravo onaj navod na koricama koji kaže da se roman temelji na istinitim događajima. Teže je čitati o užasima za koje znaš da postoje ‘tamo negdje vani’, ako se ono ‘tamo negdje vani’ smjestilo praktički tebi pod prozorom. I još imaš potvrdu da se to doista negdje, nekome, dogodilo.

Roman nas upoznaje s članovima jedne obitelji: Iris, Sašom, Dianom, Julijom i Lukom. Iris je zanemarena kućanica, Sašina supruga i majka troje preostalih likova navedenih u prethodnoj rečenici. Iris je duboko nezadovoljna svojim životom, a kako bi se osjećala bolje, svakodnevno prati i čita vijesti iz crne kronike – jer život joj zacijelo nije baš tako strašan ako postoje sve te gore stvari koje se svakodnevno događaju drugima.

Saša je tip koji je navikao da sve bude po njegovom, tip osobe koja ne želi da mu supruga radi, kako na poslu ne bi mogla upoznati druge ljude zbog kojih bi njega zanemarila, bez obzira na to što on nju svjesno zanemaruje cijelo vrijeme, zabavljajući se s gomilom različitih ljubavnica. Saša voli imati kontrolu nad svime i svima u svojoj obitelji, u kojoj se mora znati tko je gazda. A ako netko to u nekom trenutku ne bi znao, Saša će ga rado podsjetiti – na koji god način smatrao najpogodnijim.

Diana je najstarija kći Saše i Iris, buntovna djevojka koja je prvom prilikom uspjela pobjeći od kuće, udavši se za svog dečka Enesa i odselivši s njim u Njemačku. S obitelji se rijetko čuje, a kući ne dolazi gotovo nikada. Julija je srednje dijete u obitelji, srednjoškolka kojoj su roditelji kupili stan u gradu kako ne bi morala putovati do škole u drugi grad. Ni Julija ne dolazi kući baš često, izbjegavajući tu obvezu izgovorima o učenju i slično. Luka, najmlađi sin, još je dječak, i jedini je koji je Iris preostao da za njega brine.

Svoje dijelove zajedničke priče, kao i svoje samostalne priče, ispričat će nam svi ovi likovi.

Priča počne Irisinom sumjom da, nakon što u crnoj kronici vidi vijest o silovanju jedne djevojke, koje se dogodilo blizu njihove kuće, Saša nije samo netko tko se povremeno grozno odnosi prema njoj samoj, već da postoji mogućnost da je Saša puno veći monstrum no što je ona uopće u stanju vidjeti. Pogotovo kad pronađe njegovu odjeću prekrivenu krvlju dan nakon što se dogodilo silovanje o kojem je čitala. No, kako će se ubrzo ispostaviti, Iris nije bila u stanju vidjeti puno toga – a i ne samo ona – a ono što se događa u njenoj blizini puno je strašnije od bilo čega što je mogla pročitati u crnoj kronici.

Iva Kolega sjajno je posložila ovu mračnu priču i njome izgradila izvrstan psihološki triler, ne štedeći nas sirove istine o nečemu što se svakodnevno odvija negdje oko nas, a što mi nismo u stanju (ili to ne želimo) vidjeti. Puno strašnija stvar od zločina koji je ovdje opisan je činjenica da postoje ljudi koji će od njega okrenuti glavu na drugu stranu, praviti se da nisu ništa vidjeli, ili u tišini čekati da prođe. Dodajmo na to još i naš vrli pravodsudni sustav, koji, ako već nešto i učini, to učini prekasno, učini premalo ili ne učini dovoljno. U slučajevima obiteljskog nasilja, ono što žrtva najčešće dobije od naše zakonodavne i pravne države koja bi ju trebala štititi, je rečenica bivše ministrice Murganić: ‘Tako vam je to u braku.’

“Činjenica je kako se nitko nije primirio, mislim istinski primirio, nakon posjeta policijskoj postaji. Odatle izlaze samo još bješnji.
A jednom kad uđeš u sustav, prljavo rublje postaje javno.
Evidentirano.
Zabilježeno.
Imaju te na oku.
Ali neće ti pomoći – prije nego te upuca ili izbode, oni mogu samo konstatirati koliko si ga puta prije toga prijavila.”

Iva Kolega smjelo nam postavlja pitanje koje cilja ‘ravno u glavu’: imate li hrabrosti okrenuti glavu?

Doista, koliko nas bi imalo tu hrabrost? Možda, nakon čitanja ove knjige, bar malo više nego do sad. Upravo zato su nam knjige poput ove potrebne: ne da nas zastraše i zapanje, već da nas natjeraju da otvorimo širom oči kada promatramo svijet oko sebe, posebno svoje susjedstvo, i da, kada nešto uočimo, na to reagiramo. Koliko ljudi pati u tišini svojih domova koje dijele s monstrumima koji su ‘na van’ obični, dragi susjedi; koliko je obitelji koje nešto razara iznutra, nemoćnih da se tim same izbore? Ako nam ova knjiga pomogne da na vrijeme uočimo barem jednu, obavila je lavovski posao.

Sjeme tame rasti će i klijati samo ako na njega nitko ne obraća pažnju. Treba pronaći hrabrosti da otvorimo oči i to mu ne dopustimo.

Napišite komentar!

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>